Preživjeli logoraši, žene žrtve ratnih silovanja, djeca koja su u ratu preživjela traume – svi ratni stradalnici koji nisu bili pripadnici oružanih formacija, a žive, ili su u ratu živjeli u Republici Srpskoj, trebalo bi da budu zaštićeni, bez diskriminacije po etničkoj ili rodnoj osnovi. Tako piše u Zakonu o zaštiti žrtava ratne torture RS. A šta se dešava u praksi?
Piše: Milkica Milojević
Sve su prilike da je „zapeloˮ već na početku, u procesu priznavanja statusa žrtve ratne torture.
Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite u Vladi RS, koje je nadležno za sprovođenje ovog zakona, nije odgovorilo na pitanja Impuls portala o broju građana i građanki kojima je priznat taj status, o njihovoj etničkoj strukturi i pravima koja su ostvarili.
Prema zvaničnim podacima iz prošle godine, samo 308 žrtava ratne torture ostvarilo je ovaj status.
Pravo na mjesečno novčano primanje na osnovu tog statusa dobile su 203 žrtve. Te su naknade minorne i, prema podacima nevladinih organizacija koje se zalažu za prava žrtava, iznose od 180 do 410 KM mjesečno, u zavisnosti od stepena tjelesnih povreda koje su posljedica torture. Ali pravo na mjesečnu naknadu uslov je i za ostvarivanje drugih prava, poput banjske rehabilitacije.
Mirsad Duratović je još u februaru 2020. godine podnio zahtjev za priznavanje statusa žrtve ratne torture. Bio je prvi Bošnjak povratnik u Prijedor koji je to uradio. Cilj mu je bio da „pripremi terenˮ, kako bi se za status i prava izborili i drugi njegovi sugrađani, žrtve prijedorskih logora.
Duratovićeva misija nije uspjela. Istina, njemu je, nakon duge administrativne borbe, priznat status, ali zahtjevi drugih Prijedorčana, bivših logoraša, redom su odbijeni.
Nakon prvih odbijenica, mnogi pripadnici ove zajednice odustali su od podnošenja zahtjeva.
Kako je ranije potvrđeno u Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu Gradske uprave Prijedor, u ovom gradu je status žrtava ratne torture ostvarilo samo četvoro građana.
Duratović je među njima jedini Bošnjak, muškarac i bivši logoraš.
-Pitanje je da li bih i ja prošao kad bih danas podnio zahtjev. Prije 5 godina ja sam priložio potvrdu Međunarodnog crvenog krsta, što je, kako je i zakonom propisano, dokaz za utvrđivanje statusa. Kasnije su drugim podnosiocima zahtjeva odbijali da priznaju status, tvrdeći da potvrda Crvenog krsta nije dovoljna – kaže Duratović za Impuls portal.
Mirsad Duratović, koji je kao 17-godišnji dječak bio zatočen u logoru Omarska, danas je potpredsjednik Narodne skupštine RS.
Podsjeća da je, nezadovoljan primjenom Zakona o zaštiti žrtava ratne torture RS, postavio poslaničko pitanje resornom ministru Danijelu Egiću.
Pitao ga je zašto se bivšim logorašima, u postupku za priznavanje statusa žrtve ratne torture, potvrda Međunarodnog crvenog krsta ne priznaje kao dokaz, iako je to zakonom propisano.
-Odgovorio je da „ovlašteno službeno lice koje vodi postupak može, na osnovu ocjene, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazaneˮ. Dakle, procjena lokalnog činovnika je jača od zakona – kaže Duratović.
Na osnovu takve, „slobodne procjeneˮ, status nije priznat ni prijedorskom logorašu Fikretu Aliću, a fotografija snimljena 1992. u logoru Trnopolje i objavljena na naslovnici magazina Tajm (Time) obišla je svijet.
Aliću, koji je uz zahtjev priložio potvrde Međunarodnog crvenog krsta u Ljubljani i Karlovcu, gdje je otišao nakon bjekstva iz logora, nije priznat status žrtve ratne torture.
Žalio se, ali je Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS odbilo njegovu žalbu.
Uz pomoć NVO „Vaša pravaˮ, on je pred Okružnim sudom u Prijedoru pokrenuo upravni spor, i tu je odbijen.
Na kraju se obratio Vrhovnom sudu RS, koji je presudu Okružnog suda proglasio nezakonitom, a upravni postupak za priznavanje statusa vraćen je na početak.
-Sad mi opet traže da priložim gomilu dokumenata, moram ponovo dati izjavu u Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu u Prijedoru. Opet sam priložio potvrde Međunarodnog crvenog krsta, ali sam naveo i da sam pred Sudom BiH svjedočio u postupku protiv zamjenika komandanta Trnopolja – kaže Alić za Impuls portal.
Da li će mu svjedočenje pred Sudom BiH pomoći da ostvari svoja prava, za koja se bori već godinama? Ili će morati da čeka presudu, jer Zakon navodi da se zahtjev za priznavanje statusa žrtve može podnijeti i na osnovu pravosnažne krivične presude za ratni zločin.
Dakle, sporost sudova, prije svega Suda BiH, dodatno komplikuje položaj žrtava ratne torture.
Zakon o zaštiti žrtava ratne torture već godinama izaziva kontroverze, ne samo u Prijedoru.
Ovaj je zakon usvojen 2018. godine, uz javno zalaganje nevladinih organizacija, prije svega „Trial Internationalˮ u BiH i Fondacija „Udružene ženeˮ Banjaluka i „Laraˮ Bijeljina.
Jedan od prvih izazova u njegovoj primjeni bio je ograničen rok za podnošenje zahtjeva. Taj rok je trajao 5 godina i istekao je u oktobru 2023. godine. Zalaganje NVO da se rok produži nije urodilo plodom.
Iako ratni zločini ne zastarijevaju, zastarijeva mogućnost da žrtve tih zločina ostvare svoja prava.
U analizi „Izazovi i implementacija Zakona o zaštiti žrtava ratne torture RSˮ, organizacije „Trial Internationalˮ u BiH, istaknuto je, između ostalog, da ovo ograničenje roka nije u skladu sa Konvencijom UN-a protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka.
U ovoj analizi je ukazano i na niz pravnih i proceduralnih prepreka, kao i društvenih problema sa kojima se bore žrtve.
Kao jedan od mogućih razloga malog broja podnesenih zahtjeva za ostvarivanje statusa navode i to što o tim zahtjevima u odjeljenjima boračko-invalidske zaštite nerijetko odlučuju bivši borci Vojske RS.
Između ostalog, navodi se da organi koji odlučuju o statusu žrtava često insistiraju na potvrdi Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica RS, kao presudnom dokazu, iako je, kako navode, „jasno da ovaj centar nema podatke o svim žrtvamaˮ.
Na ovaj problem ukazuje i Mirsad Duratović.
-Često su na osnovu izjave dva svjedoka žrtve uvedene u evidenciju Centra za istraživanje rata i ratnih zločina, pa su onda na osnovu toga uvedeni i u prava propisana Zakonom o zaštiti žrtava ratne torture RS. A u tom istom zakonu se eksplicitno navodi da izjave svjedoka ne mogu biti dokaz za sticanje statusa – kaže Duratović.
Kroz sve ovo provejava osnovana sumnja, koju niko ne želi glasno da iskaže: da su Bošnjaci i Hrvati, žrtve zločina koje su počinili Vojska i policija Republike Srpske, u nepovoljnijem položaju u smislu ostvarivanja statusa i prava propisanih Zakonom o zaštiti žrtava ratne torture RS.
Radmila Žigić, izvršna direktorka Fondacije „Laraˮ, kaže da je žrtvama teško da ostvare svoja prava, jer žive „u ambijentu poricanja zločinaˮ.
-U ambijentu poricanja zločina, žrtve će teško ostvarivati prava, ili će im pristup pravima biti dodatno otežan često nepotrebnim administrativnim zahtjevima – kaže Radmila Žigić za Impuls portal.
Dodaje da sporost sudova u izricanju presuda za ratne zločine jeste problem, ali da ostvarivanje prava za žrtve ratne torture ne bi smjelo da zavisi samo od sudskih postupaka.
-Ima mnogo drugih, nespornih dokaza da je neko bio, recimo, logoraš – kaže Žigićeva.
Ističe da je za žrtve seksualnog nasilja u ratu situacija mnogo osjetljivija, jer su mnoge žrtve o tome decenijama ćutale ili su odustajale već na prvim stepenicama traženja pravde. Mnogi su otišli u inostranstvo, nekako sastavili život i ne žele da učestvuju čak ni u sudskim postupcima.
-Zakon kojim se priznaju prava često je nedovoljan, ako se ne stvori sigurno, podržavajuće okruženje za pristup pravima, bez dodatne viktimizacije ili čak diskriminacije – zaključuje Radmila Žigić.
A da diskriminacije, vjerovatno, ima, pokazuje i „teritorijalni rasporedˮ žrtava kojima je priznat status. Tako su, recimo, u Prijedoru samo četvoro građana i građanki ostvarili taj status, dok najviše žrtava sa priznatim statusom ima u posavskim opštinama, te u Bijeljini i Bratuncu.
Prema analizi „Trial Internationalˮ u BiH, koji se pozivaju na podatke lokalnih zajednica, to su opštine Brod (34), Modriča (34) Šamac (32) i Bratunac (41), te grad Bijeljina (37).
Posebna priča je i ostvarivanje prava na banjsko liječenje. Prošle godine je Vlada RS po prvi put ostvarivanje ovog prava omogućila i žrtvama ratne torture. Ali od ukupno 750 mjesta za banjsku rehabilitaciju, samo 24 su, po javnom pozivu, bila rezervisana za žrtve torture. U ministarstvu su se pravdali da žrtve „nisu iskazale interesovanjeˮ za odlazak u banju.
Ove godine je situacija još rigoroznija: samo 21 žrtva ratne torture će moći u banju o trošku budžeta RS, dok je preostalih 729 mjesta u banjama namijenjeno članovima porodica poginulih boraca i ratnim vojnim invalidima Vojske Republike Srpske.
Tekst je urađen u saradnji sa Impuls Portal
IZVORI
Izazovi i implemеntacija Zakona o zaštiti žrtava ratne torture RS
https://trial.ba/wp-content/uploads/2024/03/TRIAL_ZAKON_ANALIZA_2024_DIGITAL.pdf
Projekat banjske rehabilitacije RVI, porodica poginulih boraca i žrtava ratne torture
Zakon o zaštiti žrtava ratne torture RS
https://vladars.rs/sr-SP-Cyrl/Vlada/Ministarstva/mpb/PAO/Documents/broj%2090%20-18.pdf
Samo 24 žrtve ratne torture idu na banjsko liječenje
Ističe rok za prijavu za žrtve ratne torture
