Foto: tacno.net

/ Uz studiju: NAZIVANJE RATNIH ZLOČINA PRAVIM IMENOM

Pravna regulacija zabrane negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina. Autorice: Lejla Gačanica i Caroline Finkeldey. Izdavač: forumZFD – TRIAL International, Sarajevo, decembar, 2019. /

Piše: Nerzuk Ćurak

Iako je pandemija virusa korona snažno reducirala interes ljudi za bilo šta drugo osim za informacije vezane za ovaj globalni udar na čovječanstvo, život ne može i ne smije stati. Šta bi značilo za naš način života svođenje egzistencije na prostu reprodukciju, na onu stvarnost u kojoj se naprosto samo rađamo, rastemo, venemo i umiremo, bez osjećaja bilo koje druge svrhe a koja našim životima daje neporecivi smisao?

Kada bi naš svijet reducirali samo na carstvo nužnosti, na puko preživljavanje, više ne bi imalo smisla postavljati pitanja koja izlaze izvan okvira golog života i koja razinu odgovornosti za društvo u kojemu živimo podižu na viši nivo spoznaje od aktualne globalne trijade: bolesni – umrli – izliječeni. Ali ta pitanja ima smisla postavljati, baš kao što je nakon svih velikih tragedija u historiji, čovjek nastavljao pitati i tragati za odgovorima, ne pristajući na poraz koji mu je namijenila bilo kuga i španjolska groznica, bilo nacizam, fašizam ili staljinizam.

U kontekstu osvrta na ovu znalačku studiju, želim naglasiti od kolike je važnosti u javnom prostoru postkonfliktne zajednice zadržati na vrhu agende najvažnija etička, politička i pravna pitanja oko kojih svih ovih dvadeset i pet postdejtonskih godina nije bio moguć politički i najširi društveni konsenzus. Ne treba da nas čudi kako su to upravo ona pitanja koja konfrontiraju kulture sjećanja u neupravljivoj državi i visokopodijeljenom multietničkom društvu, sa apriornim ulogom nacionalističkih elita da se mrtvi uglovi posljednjeg rata protiv Bosne i Hercegovine nikada ne osvijetle. Nažalost, na ruku im ide apsolutna javna dominacija virusnog narativa koji je odlična linija odbrane za neugodna pitanja izvan korona diskursa a koja se u režiji raznih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini mogu proglasiti neumjesnim, nije vrijeme sada za priču o genocidu, zločinima i slično.

Da naš život ima smisla i izvan aktualne karantene ( a ima, ma kako to izgledalo preoptimistično) svjedoči nam i ova važna studija dvije odgovorne istraživačice, objavljena netom prije korona šoka, da bi baš u danima kućnog izolacionizma, ovo iznimno dokumentovano pravno-sociološko istraživanje potvrdilo valjanost bavljenja genocidom u doba korone. Naprosto, mi se kao ljudi ne smijemo prestati baviti najtežim etičkim pitanjima, jer ako bi to učinili, bio bi to znak našeg potonuća u barbarstvo. A da se to ne desi u ovim krajevima, zaslužne su mnogobrojne autorice koje odbijaju okončati potragu za istinom, bez obzira što se vlasnicima dominirajućih nacionalističkih, tribalističkih i šovinističkih poluga i diskursa kosa diže na glavi od svih tih Sonja, Nataša, Juditha, Staša, Carolina, Lejli, Štefica…

Lejla Gačanica i Caroline Finkeldey, uz logističku potporu dvije važne organizacije (Forum ZFD i TRIAL International) koje odbijaju zaborav na masovna ubistva naroda već prilježno istražuju, dokumentuju, publikuju i izlažu odgovornu kulturu sjećanja, javno zagovaraju prava žrtava i pomažu balkanskim društvima da se suoče sa tamnim mjestima svog beščašća, upustile su se u nimalo lak zadatak: kako u društvu, posebno u bosanskohercegovačkom društvu/društvima, sa sistemski zasnovanom kulturom poricanja, na odgovoran, etičan, konstruktivan i pravno utemeljen način ponuditi neki novi interpretativni okvir koji bi među zavađene narode i njihove organizovano zavađene elite “spustio” dovoljno fleksibilan pristup od kojega bi se konačno moglo krenuti u odgovorno pojedinačno, grupno, etnonacionalno i nacionalno suočavanje sa najtežim zločinima.

Iako  je fokus istraživanja dviju autorica bio na analizi socijalnih uvjeta koji omogućuju/ne omogućuju “pravnu regulaciju zabrane negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina”, nema nikakve sumnje da je iz ovog objektiviziranog faktografskog istraživanja, potkrijepljenog kako teorijskom literaturom, tako i relevantnim pravnim izvorima i intervjuima sa akterima civilnog društva i stručnjacima koji se iz različitih uglova bave tranzicionom pravdom, izvedeno, rekao bih, ključno uvjerenje autorica studije – da se kompleksnoj temi mora pristupiti s punom odgovornošću, budući da odgovornost uglavnom ne stanuje u debatama o poricanju i negacionizmu.

To uvjerenje, generirano je iz utopijske nade nevinih i naivnih da će ta odgovornost teksta proizvesti i odgovornost konteksta, odnosno da će ključni negativan indikator pravne regulacije kulture poricanja – politička volja, doći tobe pa da će subjekti političke volje početi konstruktivno djelati na proizvodnji zakonskog okvira koji će odgovorno sankcionirati najteže zločine ali i njihovo sistemsko negiranje, bez jeftinog stranačkog uzmicanja pred masovnim ubistvima naroda koji su toliko dokumentovani da je njihovo negiranje, osim što je neukusno, istovremeno i opasno uvlačenje “svoga naroda” u transpovijesnu negaciju onoga što se ne može negirati: ratni zločin, zločin protiv čovječnosti, genocid, holokaust.

Upravo mi se to čini kao važna implicitna poruka ovog istraživanja – kako spasiti narode od instrumentalizacije njihovih sopstvenih političkih elita koje odbijajući pravnu regulaciju sistemskog poricanja zločina, uključujući i genocid, de facto interpoliraju cijele zajednice u spiralu negacije što je sa stanovišta budućnosti samih tih zajednica kontraproduktivno a civilizacijski, kulturno i psihološki sramotno i opasno. Tako nam se ostaje nadati da će ipak unutar političke klase doći do konsenzusa u što skorijoj budućnosti, pretočenog u zakon sunca na čijoj svjetlosti sve postaje razvidno pa i mrtvi, negacionistički uglovi posljednjeg rata.

Autorice su, naravno, svjesne da pravna regulativa koju ne prati najdublja socijalna transformacija je polovično rješenje i da bi puni uspjeh bio tek onda kada, ili uopće ne bi trebala tvrda pravna regulacija ( zbog duboke, pravedne i kreativne transformacije sukoba koja je podigla zajednicu na civilizacijski nivo u kome je sramota negirati genocid i holokaust) ili, kada bi pravni okvir regulacije negacije najtežih zločina bio kraj pozitivne društvene transformacije a ne početak.

Iz ove analize, na osnovu svih izvora koji su ukršteni kroz istraživački proces, objektivno je vidljivo da u našem društvu donošenje neutralnog zakona kao “apstraktnog, bezličnog načela” kojim se regulira kultura poricanja još uvijek nije moguće a kada bi i bilo moguće, bio bi to vjerovatno onaj set članova Krivičnog zakona (ili posebni zakon) koji bi se naprosto manifestirali kao otjelotvorena nemogućnost mogućnosti.

Zato i ovo istraživanje (koje pored svih nabrojanih vrijednosti ima i izvrstan, sadržajan komparativni apendiks o zakonskoj regulaciji negiranja najtežih zločina u drugim državama) treba iskoristiti za širenje debate, intenziviranje razgovora između konfrontirajućih narativnih subjekata, umnožavanje diskusija i između najsuprotstavljenijih frakcija mišljenja s ciljem da se dobije novi socijalni konstrukt, nova socijalna mreža u kojoj će konačno biti moguće da debata o genocidu i drugim najtežim zločinima izađe u punom kapacitetu u konfliktno socijalno polje i zahvati sve etnonacionalne zajednice i sve stratifikacijske nivoe napetog postgenocidnog društva. Tek na krilima tako raširene diseminacije, zakonska regulacija bila bi raskošna potvrda promijenjenog etosa našeg društva.

Kao što pravne norme, bez ikakvog prethodnog rada odgovornih institucija i javnih servisa na najširoj društvenoj transformaciji i edukaciji građanstva, nisu uspjele regulirati pušenje u našoj nehajnoj kulturi, tako bi, plašim se, i zakoni o poricanju zločina, bez pravednog socijalnog biljega bili samo čista pravna iluzija. Otuda je od goleme važnosti da se ovakva i slična istraživanja intenziviraju na način koji će autoritet naučne istine podići na pijedestal konačnog prihvatanja od strane politike i pretvaranja te nove, transformirane civilizacijske volje bh. društva u zakon koji će se poštovati kao najviša civilizacijska norma, kao sunčani dokaz da je moguća i pravna borba protiv kulture poricanja.

Nerzuk Ćurak doktor je političkih znanosti, redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, esejist, znanstveni publicist, novinar, kolumnist, urednik, javni intelektualac, mirovni aktivist… Autor je više knjiga. Njegove dvije najnovije knjige su: Rasprava o miru i nasilju. (Geo)politika rata – (Geo)politika mira – Studije mira (Buybook, Sarajevo-Zagreb, 2016.) i Od erosa do polemosa. Knjiga razgovora (Buybook, Sarajevo-Zagreb, 2018.)