LIČNA KOMEMORACIJA NASPRAM JAVNOG ZABORAVA

Foto: YIHR

Koja je u stvari razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti? Većina nas bi možda argumentirala da je odgovor na to veoma očigledan – vreme pre trenutka u kome smo, bilo to sekund ili hiljade godina jeste prošlost; ovaj trenutak je sadašnjost; i sve nakon ovog trenutka je budućnost. Ali kada se završava prošlost, a kada počinje budućnost? Ako je ovaj trenutak u kome veoma kratko živimo i vreme u kojem se krećemo brže od uzdaha, kako onda uopšte možemo ugrabiti „sadašnjost“? Kako izgraditi „sadašnjost“ i kako živeti u nečemu što nekako može biti odvojeno ako ne od prošlosti onda od budućnosti? Ako je sadašnjost toliko maglovita, i kako neki kažu ne znamo da li je možemo kontrolisati, onda ipak možemo imati pod kontrolom buduće događaje, pošto ne možemo promeniti ono šta se u prošlosti dogodilo.

Međutim, kada se suočavamo sa traumatičnim događajima iz prošlosti, oni imaju tendencije da oblikuju našu sadašnjost, te stoga i našu budućnost. Sada zamislite život u kome niste u stanju naći taj trenutak sadašnjosti u kome možete odvojiti sebe od tih bolnih sećanja iz prošlosti. Zamislite živeti životom koji je isključivo refleksija bolnih događaja koje ne možete kontrolisati, život beskrajnog čekanja, život sa težnjom spokoja. Nekome je sat prestao da otkucava u tim teškim sećanjima u prošlosti, i još uvek su tamo, čekaju.

Ovo je smisao vremena porodica nestalih lica na Kosovu. Za njih prošlost, sadašnjost i budućnost, sve zajedno, simultano postoje, i sve postaje beskrajno putovanje čekajući odgovor o sudbini njihovih voljenih. Kada se seti događaja od toga dana, Ferdonije Qerkezi, žena čiji su suprug i četiri sina među nestalim licima na Kosovu, govori o tome šta bi trebalo biti sat vremena čekanja njenih voljenih da se vrate kroz ista vrata kroz koja su otišli. Ispostavilo se da godinama čeka „taj trenutak tih hladnokrvnih kriminalaca koji traje već sedamnaest godina“, izjavljuje Ferdonije. Njen čas čekanja je taj koji se nikada ne završava, ona živi u tom času.

Pre dve dekade se 6.057 lica vodilo kao nestali na Kosovu, kao posledica rata koji se dogodio 1998/1999. godine (oružani sukob na koji se odnosi međunarodni nivo je rat na lokalnom nivou), gde se još uvek ne zna sudbina 1.600 lica, što znači da porodice 1.600 nestalih lica žive u neizvesnosti šta se dogodilo njihovim voljenima. Naći odgovor na ovo nije njihova individualna odgovornost, iako je ovo postalo njihov lični teret kako se odupreti javnom zaboravu u kome su ostavljena nestala lica na Kosovu. U smislu međunarodnog humanitarnog prava, odgovornost za davanje ovih odgovora je na bivšim stranama koje su bile uključene u konflikt, međutim proces davanja ovih odgovora izgleda da nije prioritet ovih odgovornih strana.

Naša nacionalna memorija, koju nazivamo kolektivnim sećanjem, velikim delom izgrađena je u okruženju veoma traumatičnih događaja u prošlosti, koje, međutim, homogeni narativi rata i nacionalizma nameravaju da izgrade i tumače kao kolektivno sećanje koje neke pamti a druge zaboravlja.

Kako Assmann (2010) navodi, prošlost na Kosovu se tumači i koristi za izgradnju novog nacionalnog identiteta. Izgradnjom ovog posleratnog nacionalnog identiteta samo nekoliko kategorija je dostiglo do javnog diskursa otpora i žrtvovanja. Često se smatra da su nestala lica pasivne žrtve, te su stoga javne institucije sklone da ih zaborave jer upravo te institucije formiraju način na koji izgrađujemo i predstavljamo kolektivno sećanje. Ove institucije, iako ne poriču tragediju nestalih lica, izgrađuju binarnu priču kolektivnog sećanja koja se kreće oko oružanog otpora i samožrtvovanja, heroja i žrtava, i ničega drugog između ovoga, gde je bilo koja druga kategorija koja nije u sklopu ove priče često zanemarena.

Teret nezaborava i otpora sećanju na nestala lica koji tone u javni zaborav isključivo ostaje na njihovim porodicama. One preobražavaju svoju bol u otpor, čime dele svoja sećanja kako bi svedočile sve što se dogodilo, i koriste svoj glas da bi se njihove priče čule. Njihove priče su dokaz da nestala lica nisu pitanje prošlosti. Sve dok ne dobiju odgovor o sudbini svojih voljenih nastaviće da podsećaju javne institucije na njihovu odgovornost za pronalaženje ovih odgovora. Pojedinci su oni koji ne odustaju ni onda kada to rade javne institucije.

Dok sa jedne strane porodice nestalih lica nastavljaju da čekaju, pa čak i da se nadaju da će se jednog dana, iz vedra neba, oni eventualno vratiti živi, vlada, sa druge strane, usvaja zakone koji se odnose na nestala lica kao „izgubljena“, na albanskom. Ovaj diskurs ustanovljen je u Zakonu o nestalim licima iz 2011. godine, i bio je vrlo osporavan od porodica nestalih lica. Zakon sugerira da se nestala lica smatraju izgubljenim, pa postoji mala, da ne kažemo nikakva, nada da institucije trebaju biti odgovorne da pruže odgovor.

Dok nastavljaju da se odnose prema „nestalim“ kao prema broju, a ne prema ljudima sa individualnim pričama, te dok se njihova tragedija predstavlja u „statistikama“ javnih institucija, njihove porodice daju sve od sebe da dekonstruišu i humanizuju pristup. Svi „nestali“ imaju ime i lice, te da se njihove porodice ne bore da nas podsete na to mi, javnost, najverovatnije bismo zaboravili tu jednostavnu činjenicu. Kako ne bismo zaboravili likove nestalih lica i kako bi  podsetili Skupštinu na njihovu odgovornost prema ovim licima, porodice su postavile njihove fotografije ispred zgrade skupštine – fotografije koje još uvek stoje na baneru – koje stoje tu kao podsetnik na prošlost koja je još uvek sadašnja. Ove fotografije su uspostavile konkretnu lokaciju sećanja i žaljenja porodica, kao što je Zid sećanja u Đakovici, kao i prazni grobovi na groblju u Velikoj Kruši. Sve ove lokacije su mesta gde nedostaje javno sećanje te predstavljaju potrebu za odgovorom  porodicama koje se nadaju da će makar sahraniti tela svojih voljenih, što je veoma važan ritual u našoj tradiciji.

Usled potrebe da podele svoje bolno sećanje i nađu utehu, kao i da njihov poziv na odgovor bude intenzivniji, porodice nestalih lica su se organizovale u grupe kao što su „Poziv majki“ u Đakovici i „Glas roditelja“ u Mitrovici. Ove grupe su uključene u veliki broj protesta u Prištini i Đakovici i koriste svaki mogući način da budu glasne u javnoj tišini. Njihove aktivnosti govore više od čistog belog obeliska koji je vlada postavila u centru Prištine, a koji je posvećen nestalim licima i koji nema nikakve upute koje bi pokazale šta on predstavlja. Jedino oni koji su ga postavili znaju njegovo značenje.

Kada vlada ne kreira lokaciju ili sećanje na Nestale u javnosti, pa se čak odnosi prema njima kao prema tragediji u prošlosti, Nestalima ostaje da budu zaboravljeni. Njihove porodice, one koje nisu ostavile ovu tragediju u prošlosti, i koje i dan-danas žive u bolu jer nemaju odgovor, one su te koje nas podsećaju na sadašnjost prošlosti. I ako neko ne razume ništa o nestalim licima sa obeliska u Prištini, pa čak i ako ne razume kakav je osećaj živeti u prošlosti, ipak će verovatno to razumeti ako posete kuću-muzej Ferdonije Qerkezi u Đakovici; žene koja je izgubila supruga i četiri sina u poslepodnevnim časovima 27. marta 1999. godine. Žene koja ni dan-danas ne može odvojiti sebe od tog poslepodneva.

Ona tu živi, u šest sati poslepodne, čas koji traje godinama. Ona podseća na niz događaja tog poslepodneva kao da su se dogodili dan pre. Kada priča svoju priču, prepričavajući je nekoliko puta, seti se srpske vojske koja joj je rekla da će zadržati njenu porodicu sat vremena i da će ih nakon toga pustiti. Ona, međutim, nije znala da je to bio baš taj trenutak u kome počinje njeno beskrajno čekanje. Da je samo znala da će vreme stati tačno u tom trenutku. Ona se seća detalja koji se neće naći ni na jednom javnom medijumu: njen najmlađi sin, Edmond, kome je bilo samo četrnaest godina, spavao je iza nje kada su došli po njega; odeća njenih sinova i supruga; šta su voleli, njihovi snovi, njihove nade. Ferdonije je odlučila da iskoristi svoju bol i iskustvo, i da bude živo svedočenje onoga što se dogodilo, da „živi da ispriča“, kako ona to kaže. Pored njene borbe da održava sećanje na svoju porodicu, ona je trebala da se suoči i sa okrutnom stvarnošću o tome kako je biti žena u patrijarhalnom društvu, gde je takođe trebala da se bori da ostvari imovinsko pravo nad kućom u kojoj je izgradila porodicu i u kojoj čuva sva sećanja na njih. Sve zbog čega je  Ferdonije želela da sačuva kuću i da je održava onakvom kakva je bila onoga dana kada je njena porodica otišla jeste da je sačuva takvu kako bi osećala da još uvek živi sa njima i da bi i drugi videli i setili  ih se iz blizine. Njena kuća je trenutno jedina kuća-muzej nestalih lica na Kosovu. Sada su njena kuća i njen glas prevazišli njenu individualnu borbu, i njeno individualno putovanje je predstavljeno na nacionalnom pa čak i na međunarodnom nivou. Njena kuća i glas su postali veza sa prošlosti kako bi nas podsetili koliko je njena bol i bol porodica nestalih lica česta. Ona donosi „prošlost“ u našu sadašnjost i ne dozvoljava nam da zaboravimo. Ono što javne institucije nisu učinile, preduzima žena u bolu kao samostalna snaga.

Piše: Mirishahe Syla