Možda će biti i ljepših vremena, ali ovo je naše – JEAN-PAUL SARTRE

Sanjao sam sebe kao dječaka sa crvenom maramom oko vrata, kako nosim štafetu drugu Titu. Robna kuća Sarajka umjesto BBI-ja, jarko plave boje koje se jedino sjećam iz vremena prije rata. Sjećam se da sam jednom u njoj jeo sladoled od jagode u zdjeli i to je to. Sve ostalo mi se činilo isto, osim možda što sam krajičkom oka primijetio zeleni spomenik u parku. Ja na čelu kolone, a iza mene na stotine djece i svi sa plavim kapicama, crvenim marama i u bijelim košuljama. Smiju se kao što se niko nikada smijao nije. I pjevaju, glasno, ali iz nekog razloga njihov glas ne dolazi do mene. Osvrćem se i nervozno tražim poznata lica u publici, kao Malik iz filma Otac na službenom putu. Nikoga ne nalazim, ali ne posustajem, uprkos strahu koji obuzima moje noge i ruke. Nešto mi je bilo čudno u svemu tome, a atmosfera se iznenada promijenila iz radosne u mračnu, iako je sunce i dalje pržilo Sarajku. U trenutku kada sam trebao da priđem i predam štafetu, pala je granata. To je onaj trenutak u kojem se snovi prekidaju, ali ovaj je nastavljen dovoljno dugo da vidim raskomadana dječja tijela, bijele košulje natopljene vrelom krvlju i crvenu boju kako obuzima plavu. I granatu, u nijansama trobojke i sa petokrakom na sredini. Nasmijao sam se glasno nakon što sam definitivno otvorio oči, pokušavajući da prikrijem jezu koja me odlučno obuzimala. Cijelog dana nisam uspijevao da se razbudim do kraja, i nekako sam imao osjećaj da i dalje živim u tom snu, čak i kada sam lično otišao na Trg djece Sarajeva kako bi se uvjerio da nema tragova krvi. Naredne noći nisam mogao zaspati.

Uskoro ću shvatiti da je moj san posljedica višesatnog konzumiranja naučno-fanstatičnog serijala naslova Tama u kojem protagonisti putuju kroz vrijeme te večere kod roditelja nakon koje je varenje hrane potpomognuto pričom o nekim ljepšim vremenima. Onim Titinim. Sve vrijeme razgovora sam roditelje pokušavao uvjeriti da ja živim sada i ovdje i da mi njihova pripovjedanja o prošlosti ubijaju moju sadašnjost i samo još više poružnjuju trenutnu stvarnost, koliko god ona već bila užasna. Takvo nasilno guranje mladih u kapsulu sjećanja starijih i teleportacija naših umornih umova u neke idilične mladosti, nije ništa drugo nego li oduzimanje naših mladosti, koje su ionako nepovratno oduzete. Standardne priče o tome kako se nekada moglo spavati na klupi, a danas ne može zbog kriminala, migranata ili radi loše kvalitete samih klupa, one o kupovanju farmerki u Trstu te meni najdraže, o savršenom komšijskom suživotu Muslimana, Srba i Hrvata, jesu poziv mladima na odustajanje od vlastitih života. Jer, zašto bilo šta pokušavati, zašto raditi, stvarati, ako je to sve uzalud i ako na kraju više nikada nećemo moći spavati na klupi, zašto uopšte živjeti ako se lakše sjećati? I to čak ne koristeći vlastita sjećanja, već vraćajući se u neka tuđa, toliko daleka i imaginarna da je u njih teže povjerovati nego li u bajke o kućama od čokolade i krovovima od marmelade. Zbog svega je jasno zašto je pogrešno nasilno oživljavati jedno sjećanje i nametati ga novim generacijama koje ga ne shvataju, niti žele da razumiju. Mi, jednostavno, ne možemo živjeti u sjećanjima naših roditelja, jer je ono za nas ubijeno sa prvom žrtvom i prvom kapi prolivene krvi, sa prvim ubijenim djetetom koje je moglo biti bilo ko od nas, ali samo pukom srećom nije.

Ipak, uprkos svemu, veliki dio mladih u BiH, radikalno više nego li njihovi vršnjaci u Srbiji, Hrvatskoj ili Sloveniji, koji za razliku od svojih roditelja nekad, očigledno više ne žele pod svaku cijenu oživljavati Jugoslaviju, objeručke prihvata pripovijesti o nekadašnjim ljepšim vremenima i bez pogovora se miri sa sadašnjom ružnoćom vlastitih sudbina. Sami, lično oživljavaju Tita u pjesmama, na majicama, ugrađuju ga u svoje životne i političke stavove, što je naravno, kao i svaki drugi lični odabir legitimno, ali je pogubno za kreiranje cjelokupne društvene slike o BiH. Izgrađena od strane onih Titinih generacija koje su i najodgovornije za njenu stravičnu transformaciju, a potpomognuta mladima koji prihvataju i oživljavaju ta sjećanja iako u njima nisu živjeli niti jedne sekunde, ona u tim pričama postaje nepoželjan prostor koji mlad čovjek jedino može napustiti. I napuštaju ga, glavom bez obzira i tragajući za novim suncem koje će zaliječiti njihova slomljena srca, i dok jedni nastavljaju svoje živote negdje daleko i ostavljaju BiH u miru, drugi nastavljaju žaliti za Jugoslavijom i svakodnevno, iz udobnih švedskih, švicarskih ili njemačkih fotelja, analizirati društveno-političku situaciju u svojoj bivšoj zemlji.

Također, moram biti iskren do kraja i reći da sam i sam svojevremeno vjerovao u priče o jugoslavenskoj bajci, i sam nosio majice sa crvenom petokrakom, sanjao o bratstvu i jedinstvu, zamišljao i lično kreirao nove reprezentacije Jugoslavije, ali onda sam odrastao, prestao se sažaljevati i krenuo dalje. Uostalom, kao i svaki drugi mladi čovjek na planeti Zemlji, čija je država pretrpjela određene promjene, jer probajmo samo zamisliti jednog Nijemca koji „pljuje“ sadašnju Njemačku i žali za onom socijalističkom ili Rusa, ili Ukrajinca. Oni su odlučili ostaviti iza sebe prošlost koja nije njihova i sami kreirati sadašnjost u kojoj žele ostati živjeti i čekati budućnost. Jer, mnogo je lakše ići naprijed, ako se ne osvrćeš preko ramena, čak iako to cijelo društvo to uporno radi.

Kako bi se i lično suočio sa nametnutim sjećanjima i prezentovao pogrešnost oživljavanja istih, napisao sam dramu Probudi me kad završi koja je pobijedila na 4. Heartefactovom konkursu za najbolji savremeni angažovani tekst, a koji jeste poziv upućen mojoj usnuloj generaciji da se probudi iz sna u koji su ih roditelji uljuljkali. U drami, kao ni u ovome tekstu, apsolutno nemam namjeru da kritikujem bivšu zemlju, niti sistem, već želim prikazati čovjeka, pojedinca, kako razapet između nemogućnosti odvajanja od prošlosti i straha od užasne i mračne sadašnjosti zaboravlja na sebe, na svoju sreću i osjećanja, na istinsko značenje riječi ljubav. U fokusu moje drame jeste jedna porodica koju čine Majka, Sestra, Brat i Djed, a koju Otac već dvadeset godina drži zatvorenu u prošlom vremenu, u kojem se Jugoslavija nije raspala, a Tito je i dalje ostao živ. „Napolju sada vlada čisto zlo. Ništa više lijepo nije ostalo. Mislili smo da će vam ljepše biti ovdje. Nama je naše djetinjstvo bilo lijepo. Morali smo očuvati sretnu porodicu“, kaže Otac Kćerci koja drži uperen pištolj u njega. „Sve je bila laž“, zaključi ona potom. Jedna mala, naizgled sretna porodica, zapravo, ostaje na raskrsnici, da li ostati u sjećanju koje je na izdisaju kao i lik Djeda koji je jedini vidio pravog Tita, ili će izaći napolje i suočiti se sa zlom koje je mnogo strašnije i opasnije te ispunjeno turbofolkom, nacionalizmom i mržnjom, ali barem oslobođeni od okova prošlih života. Na koncu, kao i tokom devedesetih, nasilna ljubav dobije svoj nasilni kraj.

„A život je prohujao, kao da nisam ni živio… Da prilegnem malo… A snage ti nema više, ništa nije ostalo, ništa… Eh ti… brljivi!… Kako ružan san. Baš ružan. Zatvori oči“, kaže lik Djeda na kraju i ostaje da leži nepomično.

______________________________________

Mirza Skenderagić (1986), objavio je veliki broj autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua i kratkih priča. Trenutno je član redakcije Dramskog i dokumentarnog programa Radija BiH. 

Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu a za dramu “Probudi me kad završi“ 2016. godine osvojio je Heartefactovu nagradu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Njegov dokumentarni film “Ja mogu da govorim” osvojio je Zlatnu jabuku na 13. bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine.