Rat u Ukrajini traje već više od mjesec dana. Čula sam maloprije na jednom od televizijskih programa koji nas stalno izvještavaju o tome šta se dešava, da je preko 3 miliona ljudi izbjeglo iz zemlje. U prilogu su intervjuisali dva mlada čovjeka, koji nemaju više od 20 godina i koji su istakli da su im očevi ostali u Ukrajini, da se bore za svoje gradove, domove. Ovo je samo jedna od vijesti kojima nas informišu svaki dan na svim televizijama, toliko da imamo osjećaj da rat kod nas opet samo što nije počeo. Hodam ulicama i vidim ljude koji su pogubljeni od prevelike količine informacija, kupuju kilograme i kilograme brašna i litre i litre ulja, da se „nađe“, da budu spremni, kada dođe, ako dođe.
Gledam ljude kako se sve više povlače u sebe, kako ih ljudi umaraju, kako ih ne interesuje svakodnevnica i da samo životare, dani im prolaze slušajući vijesti i čekajući da dođe. A kada ih dublje pogledaš, vidjećeš ljude sa bolom u očima i koji su u nekom svom svijetu. Upijaju vijesti kojima nas obasipaju i povezuju sa svim onim što smo mi preživjeli devedesetih godina. Na temu rata u BiH i ratnih dešavanja nikada ne žele da razgovaraju, odbijaju svaku pomoć, samo naveče kada legnu da spavaju imaju noćne more, nesanice, slike u glavi.
Šta nam se dešava?
Tokom rada na temi suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira, imala sam prilike dosta da razgovaram i radim sa ratnim veteranima/kama, ženama koje su preživjele ratno seksualno nasilje i ljudima koji su bili zatočeni u logorima. Kada ih pitam kako se nose sa svim onom što su preživjeli, uglavnom mi svi kažu „kako znaju i umiju, ali da im događaji koje su preživjeli dolaze na san, te da su svjesni da to što su preživjeli predstavlja traumu. Traumu koja je ostavila posljedice na čitav život.“
Traume su iznenadni ili dugotrajni ili ponavljajući, objektivno ili subjektivno egzistencijalno prijeteći ili bezizlazni događaji u kojima ljudi padaju u osjećaj nezaštićenosti, odnosno u stanje takozvanih traumatskih kliješta.[1] U ovoj situaciji pogođeni osjećaju: prijetnju, strah, bol, bijes, paniku ili ukočenost i apatiju. Ove pojave definišemo kao akutnu reakciju na stres ili kao posttraumatska reakcija na stres. Za pogođene ne postoji mogućnost da pobjegnu, niti da se bore, te doživljavaju stanje spoljašnje i unutrašnje ukočenosti. U ovoj situaciji „neizbježnog šoka“ naš mozak radi (reaguje, obrađuje i pohranjuje) na drugačiji način nego što je to kod drugih iskustava i doživljaja.
Reakcija nakon traumatskog stresa može se posmatrati kao dio normalne reakcije na snažne doživljaje. Ako imaju podršku članova porodice i prijatelja, kod većine ljudi intenzitet simptoma se smanji za nekoliko mjeseci. Međutim, kod određenog broja ljudi simptomi se ne povlače tako brzo, te u nekim slučajevima mogu da budu i doživotni. Takođe, uobičajno je da intenzitet simptoma varira tokom vremena, te da se u stresnim situacijama intenzitet može pojačati. Osobe koje su preživjele traumu nekada se osjećaju kao da se događaji ponovo dešavaju, što je poznato kao okidači ili oživljavanje događaja. Kada ih nešto podsjeti na te doživljaje, kao što je rat u Ukrajini, mogu osjećati uznemirenost, tugovanje i žalost, te i fizičke senzacije kao što su znojenje, ubrzan rad srca i mišićnu napetost.
Snaga
Ljudska bića imaju prirodnu sklonost da traže smisao u svemu što se oko njih događa. Kada ljudi dožive neku stresnu situaciju, oni je vraćaju u sjećanje, pokušavajući da razumiju njen smisao. To je pokušaj koji nam u većini stresnih situacija, pomaže da se sa njima nosimo. Kod teških traumatskih događaja, prisutan je visok nivo uznemirenosti, te se zbog toga misli i osjećanja potiskuju kako bi se osoba zaštitila od ponovog proživljavanja patnje. Sjećanja na traumatsko iskustvo mogu da se ne pojavljuju neko vrijeme, ali sve dok se osoba ne suoči sa njima, ona će se iznova vraćati.
Iz svega navedenog proizlazi da ljudi u BiH imaju okidače na svoje traumatsko iskustvo zbog rata u Ukrajini. Da bi pomogli sebi u nošenju sa traumom, postoje određene metode koje možemo svakodnevno da primjenjujemo, kao što su umjerena tjelesna aktivnost, ugodne aktivnosti u toku dana, provođenje vremena sa bliskim ljudima, metode opuštanja i na taj način aktiviramo svoju unutrašnju snagu.
Ovo su neke od metoda, kojima možemo pomoći sami sebi. Ali u suštini u pomoći ljudima koji su preživjeli traumu, zakazali smo kao društvo. Zbog nedostatka društvene odgovornosti, odgovornosti da kao društvo prihvatimo da su i drugi stradali, da imaju teška iskustva, traume i gubitke, ljudi koji su preživjeli traumu, zbog situacije u državi, a i u svijetu, ponovo proživljavaju istu. Potrebno je da mi kao društvo pružimo podršku, prihvatimo njihovu bol i pomognemo im u liječenju te iste boli. Vrijeme je da prihvatimo društvenu odgovornost, te da zajedno radimo na institucionalnom suočavanju sa prošlošću i važnosti izgradnje povjerenja građanki i građana u državu, što je jedan od preduslova da skinemo poveze sa očiju, izađemo iz mraka i krenemo ka budućnosti.
Mirjana Trifković više od deset godina radi na projektima i programima koji imaju za cilj suočavanja sa prošlošću i izgradnju mira, sa fokusom na mirovnu edukaciju mladih i rad sa udruženjima žrtava rata u Bosni i Hercegovini. Radila je u Sudu Bosne i Hercegovine kao stručna saradnica u Odjelu za ratne zločine, a završila je Pravni fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Trenerica je za izgradnju mira i edukantica geštalt edukacije za psihoterapiju i edukacije za traumu – savjetnika. Trenutno je angažovana kao konsultantica međunarodnih organizacija koje rade na polju tranzicijske pravde, suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira u Bosni i Hercegovini.
[1] Praxisinstitut Klentzan GmBH
