Stigle smo na sarajevski aerodrom. Bio je april 1992. godine. Aerodromska zgrada je bila puna ljudi. Nekako je pulsirala, kao da će svakog trenutka da eksplodira. Kao scena iz nekog filma kada Jevreji bježe iz nacističke Njemačke.

Tih dana sve mi je ličilo na holivudske filmove. Barikade, naoružani ljudi sa pokrivenim licima, pucnjevi, svijetleći metci, eksplozije, čitave porodice koje nekuda bježe…

*****

Redovi su bili dugački i krivudavi. Stale smo u jedan. Ispred nas je bio arapski student. Čekali smo na red da se upišemo za avionsku kartu, tako su nam rekli. Onda ćemo čekati da dobijemo karte i ukrcamo se u avion za Beograd. Ako budemo imali sreće. Nadala sam se da će se naći jedno mjesto za moje dijete.

Prolazili su sati. Sprijateljile smo se sa arapskim studentom. Sjedili smo na koferu, moja osmogodišnja kćerka, student iz neke daleke zemlje i ja, preplašeni i zbunjeni. Trudili smo se da pričamo o nekim lijepim, veselim, smiješnim stvarima, da odagnamo strah.

Teško se disalo, prolazili su sati, a red kao da se nije uopšte pomjerao. Vidjela sam neka draga i poznata lica, prijateljicu sa dvogodišnjim dječakom u naručju i njenog oca koji plače.

*****

Nismo vjerovali da smo konačno stigli do šaltera. U tom redu postali smo kao porodica, kćerka, student i ja. Zajedno su se upisali za avion, kćerka i student, ja ostajem. Smijao se od sreće. Još samo da dobije kartu pa će kući, roditeljima i sestri.

Popeli smo se do aerodromskog restorana i sjeli da tu čekamo da nas neko prozove za kartu. Iz restorana se vidjela cijela pista. Aviona nije bilo. Sa desne strane piste bila je visoka žičana ograda, a iza nje druga pista. Tu je bilo mnogo vojske i civila, žena i djece i dva vojna aviona, ona sa propelerima. Pomislih da bih mogla otići tamo da pitam za koga su ti avioni i kamo lete. Zamolih studenta da pričuva kćerku i kofer pa se zaputih van zgrade.

Ulaz na tu pistu bio je iza zgrade. Cijela pista je bila opasana visokom žicom, to sam vidjela tek kada sam došla do malih vrata na kojima je stajao naoružani oficir. Rekao je da stanem i podigao pušku. Odskočila sam par koraka nazad i doviknula da me samo zanima za koga su ti avioni i kamo idu. Rekao je za porodice vojnih lica, lete za Batajnicu.

-Otac moje kćerke je oficir u Zemunu, može li ona u neki od tih aviona?, pitala sam.

Doviknuo mi je da kažem ime i čin oca moje kćeri. Svijet je nekada tako mali i pun divnih čuda, iznenađenja koja naše nade pretvore u priliku. Oficir je spustio pušku, osmjehnuo se i prišao mi. Rukovali smo se, a on je rekao da odlično poznaje oca moje kćeri, da su skupa igrali rukomet. Zavjerenički mi je šapnuo da dovedem kćer i da nas on može pustiti iza žice, ali dalje se moramo snalaziti same.

Odtrčala sam do aerodromskog restorana. Izljubile smo se sa arapskim studentom i poželjeli jedni drugima sreću. Zgrabila sam kofer u jednu, a kćer u drugu ruku i prošla iza visoke žice.

*****

Pista je bila puna ljudi, svi su nešto vikali, jurili tamo – vamo, djeca su plakala… Na avionima su se polako počeli okretati propeleri i nastala je nesnosna buka. Stajala sam u sred svega toga, sa kćerkom u jednoj i koferom u drugoj ruci. Vidjela sam ljude kako se kreću već u panici. Smrkavalo se. Do mene je dopro nečiji glas koji je upozoravao da su ovo dva posljednja aviona danas.

Čula sam samo kako se iz mene prolomilo:

-Neka neko uzme ovo moje dijete!

Ništa, niko se nije ni osvrnuo. Viknula sam opet. I opet ništa.

-Neka neko uzme ovo moje dijete! Neka neko uzme ovo moje dijete! Neka neko… !

Iz mase ljudi prema meni se kretao oficir, visok, pedesetih godina u plavoj uniformi sa mnogo oznaka na ramenima. Stao je ispred nas i rekao:

-Ja ću da uzmem tvoje dijete ženo, samo ućuti!

Onda je zgrabio moju osmogodišnju kćerku u jednu ruku, kofer u drugu i krenuo prema utrobi aviona. Vidjela sam kako joj se nogice sapliću, plave lokne poskakuju dok je pokušavala da hoda i gleda nazad, prema meni. A onda je nestala u tmini utrobe velikog aviona.

Nisam je stigla ni poljubiti. Stajala sam na pisti sve dok avioni nisu nestali. Mislila sam, možda me još vidi.

Manchester, England, England… zvoni mi u ušima. Utroba velikog vojnog aviona prožderala je plave loknice moje curice. Biće sigurna, to je najvažnije… ja ostajem… And I believe that God believes in Claude… That's me, that's me, that's me…

*****

Čekao me dug i neizvjestan put kući. Imala sam sreću. Djevojka i mladić su upravo kretali autom. Išli su par ulica dalje od moje. Majka me dočekala i samo pogledala. Rekla sam da je ušla u avion. Zaplakala je, od sreće.

Morala sam da javim da ne stiže na Surčin, već na Batajnicu. Nazvala sam kćerkinu baku, ona aerodrom Surčin. Na aerodromu su našli deku i javili mu da unučica iz Sarajeva stiže na Batajnicu. Deka je vozio preko nekih polja kukuruza i stigao taman na vrijeme. Onaj oficir mu je predao unučicu i njen kofer. Do kuće u Zemunu vozio je sa njom u krilu. Obgrlila ga je rukama i nogama i nije puštala.

To je bilo zadnji put da smo se čuli. Onda je nastala tišina. Dugi mjeseci tišine. Mi smo znale da je na sigurnom, ona nije znala ništa.

*****

Nisam pitala onog studenta kako se zove, ali ga nikada neću zaboraviti. Te duge sate, na sarajevskom aerodromu, aprila 1992. bili smo kao porodica. Smijali smo se, pričali, pjevali da odagnamo strah…