Drugačiji ljudi, drugačija sjećanja, drugačija prošlost, drugačija historija…

Škola drugačijih sjećanja je sve ono što joj i sam naziv kaže. Mjesto gdje ćete čuti sjećanja drugačija od onih koja su vama pričali, od ljudi drugačijih od onih koji su vaša svakodnevnica, o historiji drugačijoj od one za koju ste mislili da je već dobro poznajete. I emocije koje ćete osjećati tokom ovog petodnevnog iskustva su, vjerovatno, drugačije od svega onoga što se u vama do tada kolebalo.

Koncept cijelog ovog projekta i temelji se, upravo, na riječi „drugačije“.
Drugačiji ljudi, drugačija sjećanja, drugačija prošlost, drugačija historija… Drugačiji vi.

Iako se ponekad čini da su priče o Istočnoj Bosni i Gornjem Podrinju dovoljno puta ispričane, ta misao će vas prevariti. Gornje Podrinje je mnogo više od Herojskog grada, masovnih zločina u Foči, Višegradu i njihovoj okolini i rijeke koja je, najvjerovatnije, najveća masovna grobnica na svijetu.

Tokom ovog projekta upoznat ćete se sa historijskim činjenicama vezanim za prethodna dva rata na ovom području, a sve to iz nešto drugačijeg ugla.
Ispred vas će stajati, gledajući vas direktno u oči, oni koji su osjetili i proživjeli ratne strahote; oni koji su pucali na drugoga kako taj drugi, prije, ne bi pucao na njih; oni koji su gledali ubijenu porodicu u noći kada su sa istom trebali slaviti praznik; oni u kojima su se sukobili patriotizam, strah, želja za životom, mržnja prema životu, ponos i poniženost.
Ispred vas će stajati, gledajući vas direktno u oči, oni koji su svoje živote rizikovali da bi spašavali tuđe i oni koji su rizikovali tuđe da bi spasili svoj; oni koji su u užas zvani rat pokušali unijeti tračak ljepote kroz školu, kulturu, sport; oni iz čijih ste očiju mogli pročitati čežnju za starim vremenima i zajedništvom.

Stojeći tako, u vama će se izmjenjivati strah, užas, tuga, čežnja, ljutnja, ponos, radost, oprost, hrabrost, nada i beznađe. Onda ćete u večernjim razgovorima sa drugim učesnicima uvidjeti da se i ostali osjećaju isto. Neki će to izgovoriti naglas, a nekima ćete to pročitati sa lica.

I konačno ćete shvatiti da cilj ove Škole i nije bio da spoznate istinu, da spoznate historiju, nego da spoznate sebe.
Drugačijeg sebe.
I kroz drugačijeg sebe i drugačije ljude oko sebe.

Zbog čega sam se prijavila na Školu drugačijih sjećanja i šta mi je ista donijela?

Pretražujući internet i tragajući za projektima u koje bih se mogla uključiti za vrijeme odmora od teških i zamornih studija, pažnju mi privlači ovaj projekat zanimljivog, nesvakidašnjeg naziva. Nakon upoznavanja sa konceptom Škole uviđam da je to odlična prilika za upoznavanje osoba koje su drugačije od mene ili bi, barem, po svim našim balkanskim parametrima, to trebale biti.
Danas, nakon završene Škole, shvatam da smo svi tamo bili različiti po vjeri i nacionalnosti, a slični po bezbroj drugih stvari: po empatiji prema drugima, želji za istinom, za oprostom i pokajanjem; osjećali smo iste emocije i vodili iste unutrašnje bitke.

Jesmo li onda toliko drugačiji kako nas često drugi i kako ponekad i sami sebe znamo da predstavimo?

U Prijavi za Školu navela sam da želim saznati šta se stvarno desilo u Gornjem Podrinju i šta je, ustvari, istina sumnjajući u to da jedna strana vječito prikriva ono što njoj ne ide u korist.
Danas, nakon završene Škole, shvatam da je istinu veoma teško spoznati, ali da o njoj mnogo više od historijskih činjenica govore ljudska lica, njihove oči, zvuk njihovih riječi, njihovi pokreti i njihova vlastita sjećanja.

Da li je onda važnija i relevantnija kolektivna ili lična istina?

Iako je jedan od mojih ciljeva bio da saznam sve tri istine, danas, nakon završene Škole, znam da je istina samo jedna, a da od nas samih zavisi sa koliko aspekata ćemo je sagledati.

Šta poslije Škole drugačijih sjećanja?

Škola drugačijih sjećanja djelovala je na mene poput šamara koji me probudio ne iz sna, nego iz realnosti i izveo iz moje komfort zone.
Ovaj projekat me potaknuo da se više zanimam za historiju i sudbine ljudi sa ovih prostora te da proučavam mogućnosti pomirenja drugog i drugačijeg i odbacivanja straha od navedenog. Škola me naučila da težim ka istini ma kako ona surova bila i da učestvujem u njenom promovisanju, bilo aktivno ili pasivno jer „protiv neugodnih istina ima samo jedan lijek-treba se s njima pomiriti.“

Amina Beganović, učesnica škole u Istočnoj Bosni

Tekst je nastao kao rezultat refleksije učesnice nakon što je učestvovala u školi “Drugačijih sjećanja” u periodu od 26. – 30.07.2018.