Može li preko biti ovde?

Prošlost definiše sadašnjost koju živimo

Država nam je zarobljena, demokratiju ne razumemo, društvo nam je zatrovano, obrazovani sistem je degradiran, pravosuđe neefikasno, manjine su diskriminisane, a mediji pod konstantnim napadima. Dok sedim i čitam vesti o događajima koji okupiraju pažnju javnosti, ne mogu da odvratim misli od svega što je već manifestovano tokom prošlosti o kojoj tako malo znamo, a od koje tako žustro okrećemo glavu.

Veći deo stanovništva sanja da ode negde preko, ali zanimljivo je da niko ne želi da ono što je dobro tamo „preko“ implementiramo ovde, da pravimo svoje “preko” ovde. Kažu: „Nećemo se vraćati u prošlost“. Nećemo, jer je to nemoguće. Ali se desilo ono što je jedino bilo moguće, odnegovani i dobro uhranjeni relikti prošlosti su definisali svaki segment sadašnjosti koju živimo.

Ima li života u balonu?

Neretko se kaže da ljudi koji pričaju o ljudskim pravima i slobodama, o odgovornosti za prošlost pa samim tim i za sadašnjost, žive u nekakvom bablu iliti balonu. A šta je taj balon, ko ga je stvorio i ko je u njemu? Ima li života u balonu?

Balon bi trebalo da je sačinjen od svih akcija, detektovanih problema, ideja i modalilteta za suočavanje sa prošlošću koje je ponudilo srpsko civilno društvo i ljudi različitih profesija koji se ovom temom bave dugi niz godina. Cilj žitelja balona je da daju doprinos miru koji bi se ogledao u prevazilaženju podela koje nas već 25 godina (i mnogo više od toga) dele na žrtve i veće žrtve. Zbog tih podela smo godinama jedni drugima krivi, jer smo ovi drugi.

Žiteljima balona nije lako, oni su najlakša meta u svakoj od republika bivše Jugoslavije. Sa žiteljima balona se retko kad razgovara – oni se etiketiraju i napadaju sa svih strana. Ipak, sa njima se lako završi jer na nasilje neće odgovoriti nasiljem, a i imaju i realne limite u borbi protiv dominatnog narativa. Samim smeštanjem određenog seta ideja i poruka u balon, odustalo se od toga da se njima sistemski bave svi koji su se našli na čelu Srbije od devedesetih, pa sve do danas.

Čitav problem se ogleda u tome što balon ne postoji, u njemu nema nikavog života, život je izvan, gde je uvek i bio. Život u Srbiji je scena ispred suda u Ivanjici.

Svi ti branitelji/ke, umetnici/e, profesori/ke, političari/ke, novinari/ke i mnogi drugi žive u državama u kojima njihove reči (i njihovo samo postojanje) ruše temelje sistema. Onog sistema koji pothranjuje neodgovornost i tako ohrabruje ono najgore u pojedincu. Neki kažu da su to „mračne teme“, da se sada moramo baviti bitnijim problemima, a ne shvataju da ćemo te „bitnije“ imati još dugo, jer nikako da kolektivno i politički priznamo gde im je koren. Svi naši bitniji problemi direktna su posledica poricanja i odbijanja. Dakle, balon je samo fikcija izmišljena da se što lakše opravda odluka da se ne bavimo sobom.

Od samih početaka važi pravilo da se branitelji i braniteljke ljudskih prava ne slušaju, jer pričaju o ratu, njegovim uzrocima i posledicama, režima o karakteristikama tadašnjih režima, o pojedincima i žrtvama. Niko nije hteo da ih sluša jer su rečima kvarili budućnost za koju se verovalo da je tikva bez korena pa će tako sva prelepa nići ni iz čega, ako samo još neko vreme krivimo druge i ako još samo neke budemo ućutkali.  Sada svi slušamo oluju, koju nismo birali.

Ko će biti sledeći?

Veliki broj građana Srbije prećutao je mnoga nedela koja su činjena u njhovo ime smatraju da ih se ne tiče. Država Srbija i dan danas ćuti o sudbinama nestalih tokom ratova devedestih. Arhivi su zapečaćeni, zločini se negiraju, štampaju se memoari ratnih zločinaca novcem poreskih obveznika a neretko im se ustupaju prostori u vlasništvu države za promociju autobiografske literature. Aktivisti i aktiviskinje (među njima i ja) ućutkavani su presudama za narušavanje javnog reda i mira, nasiljem i napadima, neprocesuiranim pretnjama i uvredama i neprijatnostima koje su doživele njihove prodice.

Međutim, postoje i oni koji nikada nisu ni zamoljeni da ćute, naprotiv, neki su dobili i mikrofon da se njihov glas čuje što dalje. Setimo se bilo koje komemoracije koja je održana u Beogradu – nijedna nije prošla bez sramnih akcija onih koji su tvrdili da ih vodi nacionalni sentiment i da je njihova dužnost da odbrane Srbiju.

Danas, dok gledam snimak ispred suda u Ivanjici na kom radnici preduzeća „Milan Blagojević-Namenska“ podržavaju i brane direktora kome se na teret stavlja smrt radnika, ne mogu a da ne pomislim isto što sam pomislila toliko puta: Ćutite, makar danas, jer, to se jednostavno ne radi. Ti radnici, sve čovek do čoveka, zvižde i dobacuju uplakanoj porodici jednog od poginulih. Dostojanstveno je da prođe bez komentara, nema te Srbije i nema tog direktora koji bi ovakve postupke opravdali. Kada jednom ovakvo ponašanje prođe bez konsenzusa o neprihvatljivosti i ne naiđe na osudu čitavog društva, pitanje je samo ko će biti sledeći?

Nedostatak elementarne solidarnosti

Masovna silovanja žena tokom ratova devedesetih, koja su korišćena kao metod zastrašivanja, dovela su do toga da Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju napravi značajan iskorak u gonjenju seksualnog i rodno zasnovanog nasilja u ratu. Na fakultetu političkih nauka 2017. godine održana je tribina „Ženski sud: feministički pristup pravdi“ koja se bavila i pitanjem silovanja i nasilja nad ženama, prikazan je i dokumentarni film gde su se mogla čuti svedočenja žena iz čitavog regiona. Tribina je u jednom trenutku prekunuta potpuno suludim negodovanjem glasne grupe ljudi.

Glasni su bili i oni koji nisu verovali Mariji Lukić i koji su došli u Brus kako bi se solidarisali sa Jutkom. Slučaj Marije Lukić nije se desio u ratu i nije rezultirao silovanjem ali ono što je nepogrešivo isto (kada govorimo o nasilju nad ženama) jeste nedostatak elementarne solidarnosti sa žrtvom.

Uglavnom, za žrtve nema sluha, sem ako nisu naše. A kad su naše, relevantne su samo one poslušne i podobne. I to se dešava uvek, o čemu god mi govorili.

Puko odsustvo rata

Odnos grupe ljudi u Borči prema pekaru Monu i njegovom bratu je primer aktiviranja nelečenih bolesti iz prošlosti u kombinaciji sa veštačkom demokratijom koja je posledica revnosnog propuštanja prilika da iz prošlosti nešto naučimo, vrednosno i politički. Međutim, jasnim zauzimanjem stava i podrškom jedne grupe ljudi, Monova porodica i on ostali su da žive i rade u Borči, a stanovnici su mu, mada bojažljivo, svakim danom pružali podršku i polako su nastavili da dolaze u njegovu pekaru. Da li bi to bilo tako da uz Mona niko nije stao? Ne verujem. Kao što svakoj zajednici treba podsticaj i pozitivan primer, on je potreban i svakom društvu, a posebno društvu kome je neophodno da ozdravi.

Mir u Srbiji je trenutno puko odsustvo rata i paravan demokratije u kojoj svega ima, ali je sve naopako i ništa ne funkcioniše. Za bolji mir potrebni su nam empatija, solidarnost i set osnovnih vrednosti koje smo se dogovorili da branimo i čuvamo, a ne da se za to bolje sutra borimo isključivo usled spleta društveno-političkih okolnosti koje su nastale danas.

Demokratija nam je deklarativna, jer je ne koristimo na pravi način, a bolje ne može jer se sistemski propušta svaka prilika da se nešto nauči iz grešaka koje se samo nižu. Ako se demokratija najbolje ogleda u odnosu prema manjima i ugroženima, onda je naša baš onakva kakva treba da bude. Moramo da krenemo od prošlosti jer samo tu možemo da se podsetimo šta su najstrašnije posledice koje nastupaju ukoliko se ne vodimo principima i ne branimo vrednosti koje nedvosmisleno vode pravednijem i zadovoljnijem životu članova te velike zajednice koju zovemo društvo. Ali pre toga moramo da priznamo sebi šta su posledice i ko za njih snosi odgovornost. A uzroke da lečimo, svako od nas gde god ih uoči, ako može već od danas.

Sofija Todorović rođena je 02.01.1992. u Beogradu. Trenutno radi u BIRN Hub-u na poziciji projektne koordinatorke, gde koordiniše programima fokusiranim na praćenjem stanja ljudskih prava i sloboda. Do 2019. godine radila je u Inicijativi mladih za ljudska prava kao koordinatorka programa, a teme kojima se pretežno bavila bile su: tranziciona pravda, regionalna saradnja, ljudska prava i demokratija. Članica je i organizacionog odbora “Parade ponosa”.