Činilo mi se da me nakon 30 i kusur godina novinarske prakse ništa više ne može zapanjiti, ali avaj! Kada sam, onomad, posjetila Kazneno- popravni zavod Banjaluka, poznatiji kao zatvor na Tunjicama, šef službe zadužene za vaspitni rad s osuđenicima odveo me je u radionicu u kojoj zatvorenici, hrišćanski smjerno, izrađuju ikone u duborezu. Na jednog ikonotvorca je bio posebno ponosan.

“Ima zlatne ruke! Nije on PRAVI zatvorenik, on je, ono, za ratne zločine” – rekao je moj vodič, uz osmijeh koji jasno govori da, eto, još jedan srpski patriota, zbog haške zavjere, robija na pravdi boga. Da je ovaj “srpski patriota” u zatvoru imao specijalan tretman, bar u smislu moralne podrške, nije bilo teško naslutiti.

Prepoznala sam bogougodnog ikonotvorca i prije nego je izgovorio svoje ime: Željko Mejakić.

Željko Mejakić je u ratu bio šef obezbjeđenja u logoru Omarska. Osuđen je na 21 godinu zatvora za zločin protiv čovječnosti, ubistvo, zatvaranje, mučenje, seksualno nasilje i druga nečovječna djela. Danas je na slobodi. Dok je bio u zatvoru, ostaće zapisano, napravio je i ikonu za patrijarha Pavla.

Ali, šta je jedan Željko Mejakić u odnosu na Radovana Karadžića po kome je 2016. godine ime  dobio studentski dom na Palama. Radovan Karadžić je pravosnažno osuđen za genocid i druge ratne zločine na doživotnu kaznu zatvora. U RS ga u javnom govoru titulišu isključivo kao “prvog predsjednika Republike Srpske”. A studentima, hvala na pitanju, nimalo ne smeta što žive u domu koji nosi Karadžićevo ime. Kako u anketi reče jedan student folozofije, oni su ponosni na to.

A sjećate li se avgusta 2013. i euforičnog dočeka haškog osuđenika Momčila Krajišnika, isto na Palama? Vlada RS mu je, podsjećamo, stavila na raspolaganje svoj avion i helikopter, a Radio-televizija RS je direktno prenosila ovaj hepening.

“Ne znam zašto je organizovan ovaj doček, ja sam ipak ratni zločinac” – rekao je tom prilikom, ne bez ironije, previjani Krajišnik.

Haški tribunal je osudio Momčila Krajišnika na 20 godina zatvora za ratne zločine. Krajišnik je danas predsjednik Asocijacije “Stvaraoci Republike Srpske”, koja uživa posebnu podršku i pažnju vlasti u Republici Srpskoj.

Sve su ovo poznate činjenice. I sve je ovo po zakonu. Po zakonu su svi gore pomenuti, a i mnogi drugi, koji se danas u BiH slave kao nacionalni heroji, osuđeni za najteže zločine. A s druge strane, nijedan zakon nije prekršen, kada je studentski dom nazvan po Karadžiću niti kad je Krajišniku Vlada RS obezbijedila VIP-prevoz, a parlamentarna stranka SDS mu organizovala svečani doček.

Nijedan zakon u Bosni i Hercegovini ne zabranjuje negiranje ili opravdavanje genocida i drugih ratnih zločina, pa prema tome ni slavljenje i uzdizanje ratnih zločinaca. U stvari, da budemo krajnje precizni, u polovini BiH, u Federaciji BiH, Krivičnim zakonom je propisano da onaj ko javno poriče ili opravdava genocid ili ratne zločine može “zaglaviti” u zatvor, ali samo ako tim poricanjem “javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost”. Dakle, ako ne raspaljuje mržnju i netrpeljivost, nego raspaljuje samo nacionalni ponos i euforiju, onda nikom ništa! Što će reći i da su, kojim slučajem, Pale u Federaciji BiH, tužilac bi imao grdne muke da dokaže “izvan svake razumne sumnje” da se odavanjem počasti Karadžiću ili Krajišniku čini krivično djelo.

Dva pokušaja da se na nivou BiH usvoji zakon o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina, prošla su neslavno zbog protivljenja predstavnika Republike Srpske. Stvar je jasna, kada je u pitanju rat devedesetih u BiH, postoje suprotstavljeni narativi. U vladajući narativ o “odbrambeno-otadžbinskom ratu” i u, od Deytona nepromijenjenu, politiku u Republici Srpskoj takav se zakon nikako ne uklapa. Svaki razgovor o ratnim zločinima, a pogotovo svako pominjanje Srebrenice 1995. u Srpskoj završava čuvenim pitajem: “A šta su oni nama radili”?

Koliku štetu ovakav narativ i ovakva politika nanosi Republici Srpskoj, posebno je pitanje koje, naravno, niko u RS javno ne izgovara.

S druge strane, dalo bi se raspravljati i čemu služi vladajući bošnjački narativ o stradanju (samo) bošnjačkog naroda i koliko on doprinosi tranzicijskoj pravdi, dostojanstvu žrtava i pomirenju. I koliko je smisleno, svrsishodno i pošteno proglašavati Republiku Srpsku genocidnom tvorevinom.

Kako ističu Lejla Gačanica i Caroline Finkeldey u publikaciji “Nazivanje ratnih zločina pravim imenom”, u BiH se već duže vrijeme kreira atmosfera da je usvajanje zakona o zabrani poricanja genocida i ratnih zločina “u sferi nemogućeg”, ali da je takav zakon nužan.

“Ne postoje drugi mehanizmi niti spremnost političkih elita, da ova oblast dobije moralnu, društvenu dimenziju” – poručuju dvije autorke.

Pitanje je, međutim, da li bi u zemlji koja ima ozbiljnih problema s razlikovanjem dobra i zla, čak i zakon bio dovoljno moćan mehanizam za suštinsku promjenu. Jer s jedne strane, u BiH već imamo sijaset zakona koje niko ne zarezuje, a s druge strane u pristojnom društvu se i bez prijetnje zatvorom, zna šta je red.

Refik Hodžić, nezavisni konsultant za strateško komuniciranje u oblasti tranzicione pravde, ističe da za donošenje takvog zakona “na domaćem terenu” nema političke volje, a nametanje zakona od strane visokog predstavnika ne bi bilo rješenje.

“Mogli bismo doći u situaciju u kojoj bi kršenje tog zakona bio orden koji će ljudi ponosno nositi na reveru” – rekao je Hodžić.

Dakle, kako god okrenemo, dok se stvar ne riješi s “reverima” i “ordenima” i dok se zločini i zločinci ne nazovu pravim imenom, nema nam napretka.

Ali kako probiti začarani krug? Odakle krenuti? Od obrazovanja, koje je pod šapom vladajućih politika i političke volje? Pa, još uvijek imamo dvije škole pod jednim krovom! Od medija, koji igraju kako vlasti sviraju ili “mudro” bježe od teških i osjetljivih tema? Od nevladinih organizacija koje, ako ćemo pravo, već čine sve što mogu?

Možda ipak od zakona?

Milkica Milojević novinarka i aktivistkinja iz Banjaluke. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu 1987. i stekla zvanje diplomirane politikologinje. Novinarstvom se bavi od 1988. Radila kao novinarka i urednica u više štampanih i elektronskih medija.

Polja rada i aktivizma: socijalne teme i ljudska prava, uključujući rodnu ravnopravnost, prava djece, osoba sa invaliditetom, LGBT osoba i drugih marginalizovanih grupa.

Dobitnica novinarske nagrade „Srđan Aleksić“ (2012.), specijalnog priiznanja UNICEF u BiH (2017), te godišnje nagrade Parlamentarne skupštine BiH za doprinos rodnoj ravnopravnosti (2014). Koautorka „Priručnika za izvještavanje o marginalizovanim grupama“ ( sa D. Dardić, Banjaluka, 2010.). Od 2009. do 2016.bila je  predsjednica Udruženja/Udruge BH novinari. Danas zaposlena u dnevnim novinama „EuroBLIC“ u Banjaluci.