Nedavni HRT-ov prilog o jezikoslovki Tei Lončar porijeklom iz Kruševca u Srbiji, a koja trenutno živi u selu Gornji Karin u blizini Obrovca izazvao je veliku buru reakcija na društvenim mrežama, većinom s velikim podsmijehom. Naime, razlog je u tome što prilog koji je prikazan iz perspektive 17-godišnje Tee, govori o njezinim uspješnim natjecanjima iz hrvatskog jezika kojeg tretira kao strani jezik kao i o samim razlikama u riječima oba spomenuta jezika. Malo je reći da bh. javnost izazvana ratnom prošlošću nije zaobišla komentiranje ove djevojčice. No, je li možemo kriviti novinara Edu Škovrlja i preispitivati njegovu stručnost znajući da je u prošlom sistemu u kojem je živio postojao srpskohrvatski jezik ili je teret u praksi uvijek prebačen na mlađu žrtvu sistema koja je rođena poslije ratnih događaja?

Da, teret je najčešće prebačen na sljedeću generaciju i masovno te sistematski se truje razlikama. Od početka obrazovanja svako dijete je učeno materinjem jeziku u kojem je bitno uočiti različitost u odnosu na druge narode, međutim, to se najviše želi pretočiti kada se uči o razlikama u odnosu na regiju. Kada se zna da nema puno stvari koje mogu razlikovati ljude unutar BiH i regije, fokus različitosti stavlja se na jeziku i religiji koje se koriste kao čvrsti dokazi različitih identiteta. Države koje su nekoć bile jedno, sada se uče raščlaniti tu jednakost i ustrojiti ljude u mržnji, podvojenom sistemu i različitim vrijednostima. Jezik je samo upakiran naziv za isticanje da se treba nekome pripasti i da je životno iskustvo sporedna stvar u odnosu na papir rođenja. Riječ strani može se definirati kao tuđi ili nešto što nije svojstveno nekom geografskom području, tj. suprotno od svega što čini jednog čovjeka državljanom/kom neke države. No, uvijek postoji neka paradoksalna iznimka, a to je BiH. Imajući u vidu Bosnu i Hercegovinu koja Ustavom broji tri konstitutivna naroda, a time i tri priznata i različita jezika i gledajući svakodnevne primjere šovinizma u javnom prostoru, jasno je da i dalje postoje ljudi koji vide strance u državljanima svoje države.

U svezi s tim, nije teško shvatiti da je isticanje “našeg jezika” kao prisilna monogamnost kojom se godinama generacije uče izdvajanju od drugih. Primjerice, u pojedinim školama u BiH s hrvatskom većinom, djecu se uči da ne smiju koristiti tzv. ”dakavicu”, tj. spajanje čestice da s određenim glagolom jer to nije dio hrvatskog jezika, nego srpskog. I onda to djeca usvajaju kao pravilo, normu ili pak kao zabranu koju treba uvažiti. A što ako životno iskustvo donese tu dakavicu na vrh jezika, je li to već odraslo dijete postaje izdajnik svojeg naroda? Ne, odgovor na to pitanje se ne uči u školi. Ali se svakako s tim susretne. Nema ni u udžbenicima pola onoga što kažu profesori/ce, kao primjerice činjenice da svaki jezik vuče podrijetlo iz nekog drugog. Međutim, rečene riječi su većinom usvojene kada dolaze od autoriteta.

Percepcija mladih o jeziku obojena je nacionalizmom i obično je takvom učenju jedini cilj izdizanje vlastitog jezika u odnosu na drugi. Naglasak je na velikim razlikama i kompleksnosti riječi drugog jezika. Čemu se onda čuditi ovakvom TV prilogu znajući današnju ulogu poslijeratnog obrazovnog sistema? Međutim, velika odgovornost je na kreatorima medijskog sadržaja, no cilj je postignut, a to je senzacija. Opet, ta senzacija je zasnovana na nečemu što je trenutna realnost, je li to onda opravdano? Preneseno je ono u čemu današnje balkansko društvo živi, a to je apsurd. Prekogranični apsurd je možda malo drugačiji od onog u BiH, ali srž je ista. Ma koliko se ismijavali i smatrali da neke stvari ne bi trebale postojati, one još uvijek postoje i to u učionicama brojnih škola. Primjer dviju škola pod jednim krovom nije drugačiji primjer od ovoga. Naglasak na separaciji u odnosu na drugi narod je ono što je zajedničko svakom obrazovnom krugu. No, to je iole održivo ukoliko se ne uči kroz kritički kontekst, a to je za sada uveliko do profesora/ice kojima se to naravno ne isplati jer ih sistem uzdržava.

Tako se iz dana u dan smijemo bh. realnosti koja nije po mnogočemu drugačija od one preko granice, sudeći kako se tretiraju povratnici u selima i gradovima diljem BiH. Dakle, sistem vrijednosti je na plećima mladih koji se danas baziraju na razlikama u jeziku, povijesti i ideologiji, a to počinje kroz gledanje sporta i povezivanje njega s veličanjem svoje etničke opredijeljenosti pa sve do kasnijeg učenja o tzv. “čistoći jezika”. Očistiti ne znači izgubiti smisao jer se unutarnji koncept čovječnosti koji je satkan od humanosti nikada ne može izgubiti. A humanost je zajednički jezik svih ljudi nemjerljiv bilo kojom točnom ili netočnom gramatičnošću.

Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Apsolventica je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru na Studiju novinarstva i informatike/informatologije. Također je implementator više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Surađuje s nevladinim organizacijama kao što je Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC), Oštra Nula, i ONAuBIH. Članica je Udruženja “BH Novinari” i dobitnica njihove nagrade za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.