Bosna i Hercegovina je država obespravljenosti. Sklupčana u kutu velesila, ali i domaćih političkih snaga, gurkana je malo na lijevu, malo na desnu stranu gdje ponekad ne preostaje ništa drugo nego pobuniti se. Ta pobuna je često okarakterizirana kao kličanje za međunarodnim novcem ili za vidljivošću koja bi kasnije dovela do neke više pozicije. Nije nepoznanica da građanski aktivizam djeluje pod jačinom građanske apatije. Obično su to ljudi vođeni željom promjene i s jasnim ciljem suprotstavljanja nepravdi, no zbog toga su često na popisu „domaćih izdajnika“. Aktivizam se uvijek najjače osjeti tamo gdje nema koristi onome/onoj koji/a ga provodi. Tamo gdje se, kada se skupe preostali transparenti i zviždaljke, ne gasi glad za pravdom i ne misli da je tu cijeli posao obavljen.

Politizacija pokušavanja izgradnje mira brojnih aktivista i aktivistica nagriza sve njihove pokušaje da se odupru pasivnoj kolotečini bivanja, no oni/e se i dalje bore. Primjeri Žena u crnom, žena Kruščice ili majki Srebrenice naizgled imaju različite aktivnosti, no to je snaga mirovnog aktivizma, adresiranje društvenih anomalija kako bi se spriječio bilo kakav vid nasilja ili zločina u budućnosti. Te aktivnosti su često neodržive ili pauzirane zbog teških okolnosti koje uključuju privatni i javni pritisak te mogućnost dovođenja sebe ili bližnjeg u opasnost. No, mirovni aktivizam je potreban upravo jer izaziva reakciju i već unaprijed sprovodi rješenje. Jer sam mirovni aktivizam, te mirovne inicijative su reakcija i posljedica monotonog djelovanja koje uzrokuje proaktivnost pojedinaca/ki. Naravno, za sve postoji viši cilj, a on se ogleda u pravnom i implementacijskom procesu. Transformacija socio-političkih, ekonomskih, vrijednosnih i sigurnosnih postavki je upravo pokretač stajališta da mir nije puko odsustvo rata. Problem pronalaska razloga za reakciju/pobunu ne postoji, jer je razloga i previše. Uključiti se može i onaj/ona čiji je glas najtiši jer u gužvi on postaje žamor kojeg se ne može ignorirati. Samo je bitno da se bude dovoljno blizu ušima vladajućih kako bi se izazvala reakcija, točnije njihova ostavka.

Profesor Nerzuk Ćurak je jednom rekao da ne pristaje na mišljenje da su političari jedini koji mogu rješavati naše probleme. Tada je naveo da su nastavnici, liječnici, novinari i radnici važnije profesije od političara i da to moramo prihvatiti kao normalnost i iskazivati zahtjeve prema političarima, a ti zahtjevi uključuju našu nenasilnu građansku pobunu, ukoliko nismo zadovoljni. Taj podanički mentalitet, kako ga prof. Ćurak naziva, traje unatoč pritiscima izvana, ali zasigurno i zbog nedovoljnog pritiska iznutra. Pobuna se još uvijek odvija u nedostatnom kapacitetu koji može drastično promijeniti stvari, no ipak, to ne znači da je ona minorna i nedjelotvorna. Tko je zaslužan da je politika upletena u svaki proces odlučivanja, pa i u onaj gdje ovise životi građana/ki? Je li se može preokrenuti statična situacija koja ne dopušta običnom čovjeku da se uključi u proces borbe za svoja prava? Odgovor je još uvijek nejasan i kasni 25 godina.

Zasada, aktivizam je degradiran, omalovažavan i prikazan kao buntovništvo, sudeći po primjerima iz prakse, a među najnovijim je onaj Nidžare Ahmetašević. Dobar primjer samoorganiziranja i solidarnosti su reakcije brojnih aktivista, ali i medija koji su osudili njeno lišenje slobode i pobunili se protiv kršenja ljudskih prava. U ulozi građanke ili novinarke, zasigurno ima pravo suprotstaviti se okorjelom sustavu zatrpanom u institucijama koje ne mogu neutralizirati svoja politička opredjeljenja. Najveća odlika aktivizma je upravo humanizam, a realnost je da je dehumaniziran konstantno. Zatvoren u policijskoj postaji, trpi uzvike i doskočice kada izađe na ulice, osuđivan je na društvenim mrežama kroz govor mržnje i etiketiran kroz pritiske da se opravda. No, koliko je realno očekivati da se tzv. podanici otrgnu iz ralja toksičnog etnonacionalizma i vide smisao građanskog udruživanja?

Nezahvalno je pesimistično prognozirati, ali na terenu je zasigurno drugačija slika društvenog stanja. Iako velik broj građana/ki želi promjene, još uvijek nije dostatan broj onih na ulicama. Nažalost, oni kojima je nešto obećano i koji djeluju u smjeru vladajućih struktura, imaju samo jedan cilj, davati privid aktivnosti što na društvenim mrežama, što na raznim edukacijama bez stvarnog utjecaja na lokalnu, a i širu zajednicu. Možda jer su „genetski predodređeni“. A sve počinje od najplodnijeg terena za stvaranje mišljenja, što predstavljaju obrazovne ustanove. Današnje znanje manjka kritike, s tim i kritičkog mišljenja, a prevladava već uveliko poznatim, opravdavajućim mišljenjem koje je nepotkrijepljeno primjerima.

Znajući to, oni najhrabriji se upuštaju u proces građanske borbe. A ponekad se hrabrost i politička neuprljanost iskazuje povlačenjem. Govoreći košarkaškim riječnikom, dva koraka unaprijed bez osvrtanja se uveliko nagrađuju, no nekada su potrebna dva koraka unatrag da bi se sačuvalo dostojanstvo, a opet ostalo u igri, baš poput Bogića Bogićevića. To ne znači da je borba slabija, ona samo nije performans nagrađivan kao košarkaški poeni. Aktivistička borba treba postati učestalost i sve češća prisutnost na ulicama, jer više ne postoji druga opcija. Iako će i dalje za neke biti važno tko stoji iza protesta, mirne šetnje ili neke akcije i kolika je nečija povlaštenost ili nepovlaštenost, na kraju krajeva, ljudsko je pravo pobuniti se ukoliko se osjeti potreba i ukoliko ima za cilj oduprijeti se ukaljanom sustavu.

Izgradnja mira ne može nastati iz statičnog ponavljanja istrošenih rečenica koje najčešće zauzimaju javni prostor. Ona mora proizaći iz borbe koja ponekad ima za rizik kontraefekt, točnije negativne reakcije, upravo zbog opasnosti koje za sobom vodi i teških okolnosti, ali takva upornost jedino može u ovom trenutku roditi promjene. Naučeni tražiti krivca, taj trend nastavljaju i oni koji imaju dovoljno prostora da nešto promijene, no nemaju motiv, jer kada ne postoji mogućnost sankcije, ne osjeća se ugroženost. Jedino građani/ke, svjesni/e pogrešnog izbora preuzimaju odgovornost i traže promjenu. Svakako je jedini savjesni način igrati za državu, nego „igrati se države“.

Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementator više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Surađuje s nevladinim organizacijama kao što su Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC), Oštra Nula, i ONAuBIH. Članica je Udruženja “BH Novinari” i dobitnica njihove nagrade za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.