Žrtva je simbol posljedice neljudskog sustava kojeg realizira rat. Ideologije koja mora upotrijebiti silu da bi bila validna. No, zakonski okvir žrtve nažalost ovisi od šačice onih koji umiju politički interes staviti ispred digniteta. To se najčešće događa upravo kod negiranja genocida i ratnih zločina. Minimiziranje i negiranje ratnih zločina stalna je praksa onih koji uspješno barataju „emocionalnom“ politikom i kojima je cilj držati društvo podijeljeno. Upravljajući onime što je narodu važno, daje se privid rada i uspješnosti, međutim, to je optička varka koja stagnira, najviše nakon izbora.
Da bi pravda bila zadovoljena, potrebno je postaviti zakonske okvire. Kada se govori o žrtvama ratnih zločina, tada se misli na kreiranje posebnog Zakona o zabrani negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina ili kreiranje inicijativa koje tu promjenu žele izvesti kroz izmjenu Kaznenog zakona. Tako su nedavno Dragan Čović i čelnici HDZ-a odlučili ne glasati za zahtjev izaslanika Doma naroda Parlamenta BiH Denisa Bećirovića i Zlatka Miletića za razmatranje izmjene i dopune Kaznenog zakona BiH po hitnom postupku. Dopustiti nekažnjavanje onih koji negiraju presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i domaćih sudova, istovremeno je pokazatelj revizionizma i iskrivljavanja utvrđenih sudskih činjenica, političke manipulacije, nekorektnosti i nedostatka moralne odgovonosti prema žrtvama tih zločina.
Malo tko zna od povlaštenih Hrvata u BiH da je i Hrvat ubijen u srebreničkom genocidu u srpnju 1995. godine. Zašto ta žrtva nikada nije spomenuta u medijima koji obilježavaju pobijene Hrvate i bi li veća brojnost utjecala na drugačiju odluku ovog stranačkog vrha? Zasigurno da da. U međuvremenu, osuđuje se policijska fizička brutalnost prema pojedincu u Mostaru, čiji će epilog dobiti satisfakciju, jer se očito može vagati fizičko nasilje nad smrtnim ishodom. Osuđivati fizičko nasilje pojedinaca radi pozitivne percepcije u nacionalističkom društvu svrha je cinične emocionalne politike koja hrani i napaja one kojima se može upravljati.
Praksa negiranja genocida i ratnih zločina postoji odavno u bosanskohercegovačkom društvu,. Naprimjer, kod jednog od člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika koji dosljedno u javnom diskursu negira postojanje genocida u Srebrenici, ali i kroz Hrvatski narodni sabor BiH koji je usvojio Deklaraciju u kojoj je odbacio kvalifikacije Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju o udruženom zločinačkom pothvatu koje se, kako su naveli u Deklaraciji, neutemeljeno i nepravedno pripisuju Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj Republici Herceg Bosni i Hrvatskom vijeću obrane. Osim ovih primjera, imamo i primjere kada se osuđeni ili optuženi za ratne zločine nalaze na javnoj funkciji. Riječ je o Fikretu Abdiću koji je u Hrvatskoj osuđen zbog ratnih zločina, a reizabran je za načelnika općine Velika Kladuša na lokalnim izborima prošle godine. Izabran je i Miroslav Kraljević, član SNSD-a, za gradonačelnika općine Vlasenica, iako mu se sudi za ratne zločine.
Potreba za ovim zakonom zasigurno se pokazuje iz gore navedenih primjera i ne smije doći iz sažaljenja prema brojnosti žrtava vlastite etničke skupine, već iz objektivne potrebe o kažnjavanju onih koji žele utjecati na zdravorazumsku posljedicu kada se govori neistina, negiraju ratni zločini i iskorištavaju javni servisi. No sudeći iz prakse, ukoliko pojedincima na vlasti ne postoji politička svrha, oni neće napraviti korak. Da bi se postiglo ono što je definirano Daytonskim sporazumom, najprije treba pokrenuti kazneno normiranje o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina, koje bi pravno sankcioniralo ovakve radnje.
Međutim, dobro se zna praksa gdje se šuti o „svojim“ zločinima, a između ostalog zna se i da bi se usvajanjem i primjenom ovog zakona onima koji bi ga prekršili zaljuljala fotelja na kojoj sjede. Ipak treba zarađivati svoj kruh šireći mišljenje o potrebi nepostojanja ovih zakonskih regulacija koje ih ohrabruju u nastavljanju prakse poricanja i negiranja, ali i zadržavaju na poziciji one koji ih podržavaju. S druge strane, to bi se kosilo s politikom veličanja ratnih zločina i zločinaca, što kroz imena ulica, što kroz izgradnju brojnih spomenika i murala koji svakodnevno podsjećaju narod koji identitet mora imati da bi bio društveno prihvaćen.
U kontekstu bosanskohercegovačkog društva, htjenje za sustavnim manipuliranjem već utvrđenih činjenica o ratnim zločinima dodatno produbljuje etničke podjele i vrlo negativno utječe na labilne procese suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira. Poštovanje prema žrtvama zločina korak je za uspostavljanje mirovne politike čijeg početka još uvijek nema jer postoji samo tročlani samoobrambeni stav koji pokazuje političko neznanje i nesposobnost. Također je nedostatan pritsak medijske i građanske javnosti koji je prijeko potreban da bi došlo do pokretanja rješavanja ovog problema.
Donošenje zasebnog zakona ili izmjena već postojećeg Kaznenog zakona ne definira mir, ali uveliko sprječava da se ne oskvrnjava i omalovažava simbol nedužne žrtve. Iako je izgradnja mira kao strana riječ u državi gdje vladajući traže odcjepljenje dijela države ili pak zahtijevaju njen „raspad“ i gdje upornost uspostavljanja mirovnog dijaloga ovisi o individualcima/kama, ovom zakonskom regulativom bi se uklonio kamen spoticanja koji postavljaju negatori čovječnosti. Naposljetku, postavlja se pitanje zašto se daje onim pripadnicima/cama stranaka i političarima/kama koji negiraju najgori mogući zločin protiv čovjeka koji je utkan u bosanskohercegovačku povijest, mogućnost osuđivanja bilo kakvog drugog aktualnog fizičkog nasilja? Kad ne postoji moralna obaveza, onda treba postojati zakonska.
Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementator više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Surađuje s nevladinim organizacijama kao što su Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC), Oštra Nula, i ONAuBIH. Članica je Udruženja “BH Novinari” i dobitnica njihove nagrade za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.
