Nema političke volje da se reši pitanje nestalih

Foto: Arhiva FHP Kosovo

Otmice i prisilni nestanci skoro redovno se koriste kao strategija za širenje terora tokom sukoba ili od strane diktatorskih režima. Prisilni nestanak postao je globalni problem i nije ograničen na određenu regiju sveta, nego je postala pojava u gotovo svim sukobima, čak i unutrašnjim sukobima, a koristi se i  kao sredstvo političke represije protivnika. Na stotine hiljada ljudi nestalo je tokom sukoba ili perioda represije u desetine zemalja širom sveta.

Zbog toga, dana 21. decembra 2010. godine, generalna skupština Ujedinjenih Nacija je  rezolucijom izrazila duboku zabrinutost zbog povećanja prisilnih nestanaka u različitim regionima sveta, uključujući hapšenja, pritvaranje i otmice. Istom rezolucijom Skupština UN-a je pozdravila usvajanje Međunarodne konvencije za zaštitu svih lica od prisilnih nestanaka i odlučila da 30. avgust proglasi Međunarodnim danom žrtava prisilnih nestanaka.

U članu 2 Konvencije Prisilni nestanak definisan je kao hapšenje, pritvaranje, otmica ili bilo koji drugi oblik lišavanja slobode od strane državnih agenata ili osoba ili grupa osoba koje deluju uz ovlašćenje, podršku ili pristanak države, nakon čega sledi odbijanje da se prizna lišenje slobode ili prikrivanje sudbine ili boravišta nestale osobe, što takvo lice stavlja van zaštite zakona. Konvencija se bavi, pored sprečavanja prisilnog nestanka, i merama koje zemlje potpisnice moraju da preduzmu u cilju rasvetljavanja sudbine nestalih osoba, krivičnog gonjenja odgovornih za otmice i prisilne nestanke kao i pružanje reparacije odnosno odštetu žrtvama i njihovim porodicama. Stranke konvencije takođe se obavezuju da će sarađivati sa drugim državama u obezbeđivanju krivičnog gonjenja ili izručenja prestupnika i pomoći žrtvama prisilnog nestanka ili lociranju i vraćanju njihovih posmrtnih ostataka. Sve zemlje nastale raspadom  bivše Jugoslavije, a koje su članice UN-a, su potpisnice konvencije a Srbija, BiH i Crna Gora su ratifikovale istu.

Pored konvencije za zaštitu svih lica od prisilnih nestanaka postoje i drugi međunarodni instrumenti koji garantuju prava porodica nestalih, a posebno pravo da saznaju sudbinu nestalog člana porodice. To garantuje Ženevska konvencija iz 1949. godine kao i njeni dodatni protokoli iz 1977. godine. Takođe, zemlje regiona su usvojile ili su u procesu usvajanja zakona o nestalim osobama. Tako je Bosna i Hercegovina usvojila Zakon o nestalim osobama još 2004. godine,  Kosovo je to uradilo 2011. godine dok Hrvatska je usvojila zakon o nestalim osobama u domovinskom ratu 2019. godine. Srbija je imenovala radnu grupa za izradu nacrta zakona o prinudno nestalim licima, pa se očekuje da do kraja ove godine bude napravljen prvi nacrt tog zakona.

Procenjuje se da je oko 40.000 osoba nestalo kao posledica sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Od tog broja skoro 30.000 osoba nestalo u BiH, oko 6.500 nestalo je tokom sukoba u Hrvatskoj, a oko 4.500 nestalo je tokom i u vezi sukoba na Kosovu. Danas, 30 godina nakon početka raspada bivše Jugoslavije i 22 godine posle završetka sukoba na Kosovu, otprilike se vode kao nestala lica još 10.000 osoba. Bez obzira što može da se smatra kao uspeh što je do sada rasvetljavana sudbina oko 75% od ukupnog broj prijavljenih kao nestala lica, ipak deset hiljada porodica i stotine hiljada bliskih rođaka žrtva još uvek tragaju za svojim voljenima i traže pravo na istinu. Sa pravom, i dalje, pitanje nestalih u bivšoj Jugoslaviji se smatra kao goruće nasleđe devedesetih godina prošlog veka. Naravno, ne rešavanje ovog pitanja predstavlja breme za sve ostale procese suočavanja sa prošlošću, a koje bi trebalo da dovedu da pomirenja.  

Na žalost, zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije nisu u dovoljnoj meri preuzele svoje obaveze u sprovođenju odredbi iz međunarodnih, a ni svojih-domaćih, instrumenata, navedeni na početku ovog teksta, a koji se odnose na pitanje nestalih osoba. Naime, nije urađeno dovoljno za rasvetljavanje sudbine nestalih, krivičnom gonjenju odgovornih za otmice i prisilne nestanke, pružanju reparacija (materijalnih i simboličnih) za žrtve i njihove porodice kao i vračanju dostojanstva žrtvama. Iako predstavnici institucija deklarativno navode da pitanje rasvetljavanja sudbine nestalih tretiraju kao humanitarno pitanje, to jednostavno nije istina  jer u praksi je očito da to pitanje je jako politizovano. To je najviše uočljivo u slučaju Kosova i Srbije. Za otkrivanje pojedinih masovnih grobnica na teritoriji Srbije je bilo potrebno 15 do 20 godina, poput masovne grobnice u Rudnici, koja je otkrivena 2014. godine ili one u lokaciji Kiževak, koja je otkrivena 2020. godine. U prvoj su pronađeni posmrtni ostaci 54 tela kosovskih Albanaca, a u drugoj devet tela. Malo je verovati da vlasti u Srbiji nisu znale za postojanje tih masovnih grobnica i da nisu imali informaciju o tačnim lokacijama. Na kraju krajeva akciju sakrivanja tih tela nije mogao niko da sprovede bez znanja državnih struktura. Ipak, čekalo se više od 15 godina da se pronađu te lokacije. Sa druge strane, Kosovske vlasti optužuju srpsku stranu kao odgovornu za sve nestale na Kosovu, pa i za nestale Srbe, čiji broj je preko 400. Ne postoji nijedna indicija da kosovske Vlasti samostalno preuzimaju bilo kakve aktivnosti za otkrivanje sudbine nestalih Srba na Kosovu i na lociranju lokacija grobnica gde su pokopana tela Srba. Izgovor kosovske strane je da ne postoji nikakva arhiva gde se nalaze informacije o sudbini nestalih Srba, pri tom zaboravši da je njihova odgovornost da sprovode istrage i pronalaze posmrtne ostatke nestalih Srba i drugih, koji su pokopani na tajnim lokacijama na teritoriji Kosova. Dok je civilno društvo bilo zadovoljno što tema nestalih je obuhvaćena u dnevnom redu dijaloga između Kosova i Srbije, nije trebalo da prođe mnogo vremena da se razočaraju. Naime, nakon poslednjeg sastanka u okviru dijaloga u Briselu, predsednik Srbije Aleksandar Vučić je izjavio da Srbija je spremna da istražuje svaku lokaciju na teritoriju Srbije gde kosovska strana sumnja da može imati grobnica. Naravno da kosovska strana ne može znati gde se nalaze grobnice na teritoriji Srbije, to treba da znaju srpske vlasti. A premijer Kosova, Albin Kurti, je zahtevao da se zameni šef srpske vladine komisije o nestalim licima, jer je on bio deo srpskog državnog aparata 1990. godine. Ove izjave dovoljno pokazuju neozbiljnost i nedostatak političke volje sa obe strane da preuzimaju odgovornost i da tretiraju pitanje nestalih lica kao humanitarno pitanje. Odnos prema žrtvama se na najružniji način ilustruje na mestima masovnih grobnica. Ni na jednu lokaciju u Srbiji gde su bile masovne grobnice nije postavljen nikakav spomenik, spomen ploča ili bilo šta kao znak poštovanja prema žrtvama. Ista je situacija i na Kosovu, većinom nisu obeležene lokacije masovnih grobnica. Ovakvom praksom ne može da se vrati dostojanstvo žrtvama i njihovim porodicama.

Kako stvari stoje, izgleda da i ove godine na Međunarodni dan nestalih lica ćemo čuti obične izjave predstavnika vlasti i njihovu verbalnu podršku porodicama nestalih, ali to neće se odraziti na konkretne radnje koje rešavaju sudbinu nestalih, na kažnjavanju odgovornih  za zločine, pružanju odgovarajućih reparacija za žrtve i na povratku dostojanstva žrtvama i njihovim porodicama.

Bekim Blakaj izvršni direktor Fonda za humanitarno pravo Kosovo (FHP Kosovo)studirao je Fakultet organizacionih nauka u Beogradu. Od 2000. godine uključen je u rad (FHP Kosovo), prvo kao istraživač, a kasnije i kao koordinator projekta “Kosovska knjiga pamćenja”. Od 2006. godine na čelu je FHP Kosovo. Uradio je veliki broj intervjua sa preživelima i članovima porodica žrtava na Kosovu iz svih etničkih grupa. Oblast kojoj je posebno posvećen je tranziciona pravda i ljudska prava. Bekim je autor i koautor brojnih publikacija i istraživačkih studija iz ovih oblasti. Na mnogim univerzitetima rado je viđen gost, gde drži predavanja iz oblasti tranzicione pravde.