Suočavanje sa stresnim događajima, onima koji se urezuju u psihu, može značiti suočavanje sa vlastitom budućnošću. Ukoliko se smatramo žrtvama negativnih prošlih iskustava, našu budućnost možemo posmatrati uz depresiju i agoniju, i obrnuto. Međutim, najveći ”prirodni dar” koji je dat čovječanstvu je njegova (naša) sloboda da biramo između različitih alternativa. Stoga možemo odlučiti da li želimo prihvatiti negativne prošle događaje takve kakve jesu ili ih želimo pretvoriti u prihvatljivija (tj. zdravija) iskustva. Neki od nas su u stanju to učiniti automatski i nesvjesno, dok je drugima potrebna osoba (prijatelj, roditelj, brat ili sestra, psihoterapeut, savjetnik, životni trener, itd.) koja će ih razumjeti i podržati dok prolaze kroz takva iskustva.
Prije svega, osobe koje svoju prošlost vide kao veliki teret koji treba prevazići ili odbaciti moraju shvatiti da ne moraju nužno biti robovi iste. One posjeduju vlastitu volju; stoga mogu biti otvorene za promjene i rast u psihološkom smislu. Kao drugo, svako negativno iskustvo je određeni vid životne lekcije koju treba naučiti i savladati. Kao treće, suočavanje sa prošlošću se treba posmatrati kao izazov koji može staviti na probu naše psihološke i fiziološke resurse. Drugim riječima, radi se o intrapersonalnom i interpersonalnom poduhvatu koji jača psiho-socijalne mehanizme suočavanja sa neugodnim iskustvima, mislima i emocijama. Kao četvrto, obzirom da smo već stekli iskustvo sa ovom kategorijom psiholoških problema, možemo pomoći drugima sa sličnim iskustvima. U humanističkoj psihologiji se ova praksa naziva samotranscendencija i jako se preporučuje zbog njene prosocijalne prirode. Pored toga, grupna terapija je primjer za pomaganje drugima pri suočavanju sa sličnim psihosocijalnim problemima. Naravno, grupnu terapiju po mogućnosti treba voditi obučen psiholog, psihoterapeut ili psihijatar.
Isto tako postoji još jedna strategija (za samopomoć) koju je moguće primijeniti na ovu vrstu problema. Radi se o takozvanom socijalnom poređenju ka dolje. Ova strategija suočavanja sa problemom podrazumijeva poređenje između nas samih i osoba čiji su problemi veći od naših. Konkretnije, ukoliko vršimo ovakva poređenja (ka dolje), možemo naše probleme smatrati podnošljivijim nego što smo to ranije mislili.
Sa stajališta psihoanalitičke psihoterapije, osobe trebaju pokušati da se svjesno suoče sa negativnim iskustvima i rade na njihovom prevazilaženju uz pomoć svog psihoanalitičara. Međutim, prvo je potrebno prevazići odbrambene mehanizme, jer su oni prepreke koje onemogućavaju pristup nesvjesnom dijelu uma. S druge strane, odbrambeni mehanizmi (represija, regresija, projekcija, racionalizacija i slično) štite naš ego od pogubnih sadržaja nesvjesnog dijela našeg uma. To je razlog zašto se psihoanalitička psihoterapija razvija sporo. Drugim riječima, svjesni dio uma osobe ne treba biti preplavljen traumama i drugim neugodnim iskustvima. Stoga psihoterapija predstavlja postepen proces prilagođen psihološkim kapacitetima i resursima klijenta.
Iz perspektive kognitivno-bihevioralne terapije (CBT), postoji začarani krug misli u slučaju osoba opterećenih negativnim prošlim iskustvima. Ovakav negativan način razmišljanja (koji obuhvata automatske autodestruktivne misli) treba reprogramirati i pretvoriti u optimističan proces razmišljanja. Klijenti putem CBT-a postaju svjesni svojih toksičnih misli i neugodnih emocionalnih stanja i počinju raditi na njima na sistematičan i planiran način koji proizilazi iz dogovora između klijenta i psihoterapeuta.
Znamo da je suočavanje sa teškom prošlošću bolan proces, međutim, postoje mehanizmi koji to mogu olakšati. Mi imamo odgovornost (za svoje mentalno zdravlje), a ne izbor, da ih koristimo i da stupimo u kontakt sa stručnjakom koji je u stanju pružiti nam određenu pomoć. Uvijek trebamo imati na umu da naša osnovna prava uključuju i pravo da tražimo pomoć kada se nađemo u nezavidnoj situaciji. Emocionalna, konkretna i informativna socijalna podrška predstavljaju neke od vidova kolektivnog reciprociteta koji naš život čini lakšim i općenito ispunjenijim.
Selman Repišti (1987.) je bh. i crnogorski psiholog, statističar i pisac. Objavio je pet knjiga, više od 20 naučnih radova te oko 100 naučno-popularnih članaka. Glavne oblasti njegovog stručnog interesa su psihologija ličnosti, pozitivna i forenzička psihologija. Promovira cjeloživotno učenje i metode koje mogu pomoći pri održavanju dobrog mentalnog zdravlja.
