Svakog 01. oktobra odigra se određeni ritual u Crnoj Gori. Prikazuju se prilozi o crnogorskoj agresiji na Dubrovnik, održavaju se okrugli stolovi, nevladine organizacije daju saopštenja, i nakon par dana, zaboravimo da se išta desilo te se vratimo svojim svakodnevnim trzavicama i borbama.

Ove godine je čak i to ritualno pominjanje jedne od najtragičnijih, a sigurno najsramnijih epizoda iz crnogorske prošlosti, prošlo dosta stidljivo i nezapaženo. Opterećeni vašarom od političke scene koji nas je izbacio iz mnogo toga, pa i iz standardnog ciklusa upotrebe i zloupotrebe kulture sjećanja, ogoljen je i posljednji segment tragičnosti dosadašnjeg pristupa.

Jedini pozitivni trenutak ovogodišnjeg pomena napada na Dubrovnik bilo je prvo prikazivanje dokumentarnog filma „Rat za mir” autora Koče Pavlovića na Javnom servisu. Međutim, umjesto otvaranja javne rasprave koje bi prikazivanje takvog filma izazvalo u svakom društvu, imali smo muk.

Kako smo došli do tog stadijuma je priča o 30 godina manipulacije i improvizacije, bježanja od odgovornosti i pravljenja kompromisa gdje nije trebalo da ih bude. Uslijed toga Dubrovnik je postala još jedna od epizoda prošlosti koja kao teret visi oko vrata crnogorskog društva, dodatno otežava bilo kakav napredak i koja nam se vraća kako bi nam se svetila u kriznim političkim situacijama.

Prije svega, treba napomenuti da je u jednoj mjeri i razumljivo da u trenutnoj situaciji fokus javnosti nije na događanjima iz prošlosti. Međutim, sveobuhvatnost muka daje uvid u svu problematičnost odnosa crnogorskog društva ka osjetljivim temama iz prošlosti. Naravno, kao i kod mnogih aspekata društvenog djelovanja, dosta toga se svodi na politiku, pa će i sagledavanje ovog problema imati fazu prije i poslije promjene vlasti na izborima 30. avgusta 2020. godine.

Prije toga kratak pregled. Napad Jugoslovenske narodne armije i crnogorskih rezervista na Konavle, Dubrovnik i južni dio hrvatskog primorja 1991/1992, predstavlja najznačajnije učešće crnogorskog društva u ratovima 90-ih. Podstaknuti do tada nezapamćenom propagandom i narativom, čije osnove zastrašujuće podsjećaju na model koji je Rusija primjenjivala na početku agresije ka Ukrajini, crnogorski rezervisti su pod komunističkim barjacima krenuli u nacionalno širenje granica do Neretve.

Iz ovog sukoba Crna Gora je izašla sa 165 poginulih, međunarodnim sankcijama koje su joj uništile ekonomiju, stigma besomučne pljačke i uništenja grada pod UNESCO zaštitom. Dodatno, kreiran je i granični problem oko poluostrva Prevlaka i ulaza u Boku kotorsku, koji i pored dobrih međususjedskih odnosa još uvijek nije trajno riješen. Nakon udaljavanja zvanične Crne Gore od politike Miloševića, krenulo se i u udaljavanje od narativa koji je doveo do ovog napada. Povećanjem autonomije Crne Gore unutar državne zajednice i kasnijom obnovom nezavisnosti, učinjeni su koraci koji su popravili odnose sa Hrvatskom, i na međunarodnom planu koliko toliko sanirali štetu ovog sukoba. Upućeno je zvanično izvinjenje hrvatskom narodu, isplaćene su raparacije, odgovorni je izveden pred Haški tribunal, i preuzeta istorijska krivica za ovaj varvarski čin. Ovim potezima Crna Gora se, neki će reći kao Austrija, izvukla iz fokusa osude za razaranja 90-ih, koji je skoro u potpunosti prešao na Srbiju.

Sa druge strane, na lokalnom planu stvari se nijesu odvijale tako jednostavno. Opijena uspjesima na međunarodnom planu, a ograničena tradicionalnom crnogorskom spremnošću da teške teme stavi pod tepih, te nespremnošću državnih organa da razviju proces tranzicione pravde, crnogorske vlasti su proces suočavanja s prošlošću po svim pitanjima, pa i pitanje Dubrovnika sveli na fasadnu farsu.

Za samu agresiju i logor Morinj, u kojem su maltretirani hrvatski zatvorenici, pred domaćim sudovima osuđena su četvorica rezervista, i to bez utvrđivanja komandne odgovornosti, a udžbenik koji je obrađivao odgovornost za napad je 2008. godine zabranjen, a novi iz 2014. na perfidan način otklanja istu odgovornost sa tadašnjeg rukovodstva. Isto tako, spomenik otkriven 2011. godine sa natpisom „svim civilnim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do 2001. godine”, valjda treba da uključi i nevino stradale u Dubrovniku, iako se najčešće povezuje sa žrtvama iz Bosne i Hercegovine.

U periodu od 2006. do 2020. godine, crnogorske vlasti  su ostvarene „rezultate” prikazivale kao ključne za regionalno i unutardržavno pomirenje, dok su građanska opozicija i NVO sektor upozoravali da ovakav fasadni, selektivni, nekonkretni i politikantski pristup može samo voditi do zloupotrebe kulture sjećanja. Bez efekta su bili pozivi na oprez da neiskren pristup ovoj temi može izazvati društvene probleme kasnije.

Što se i desilo?

Prilikom promjene vlasti, čuli su se glasovi optužbe na odgovornost vladajućih oko mnogih tema, pa i ratova 90-ih, a samim tim i napada na Dubrovnik. Međutim, opet su se čuli selektivni tonovi koji su samo dio tadašnje vlasti i društva smatrali odgovornim. Odgovornost političkih subjekata, njihove ideologije i SPC, koji će nakon izbora 2020. godine i preuzeti vlast, na jedan ili drugi način je namjerno ignorisana.

Crnogorsko društvo je krenulo u promjene sa zloupotrebom iskrivljene i manipulisane slike prošlosti, što je naravno rezultiralo da trenutni pristup kulturi sjećanja bude još gori nego prije 2020. godine. I pored svijetlog primjera Javnog servisa, retorika u društvu se prenijela na Drugi svjetski rat, Srebrenica je postala oruđe za političke ucjene u parlamentu, dok je Dubrovnik djelimično zaboravljen. Djelimično, jer je udruženje boraca ratova 90-ih, koje se zalaže za narativ opravdanosti napada na Dubrovnik, u jednom trenutku počelo da dobija sredstva iz budžeta. 

Perfidna zloupotreba prošlosti u cilju ostvarivanja političke dobiti i pranje biografija subjekata koji i dalje imaju istu ideologiju koja nas je gurnula u haos 90-ih je najkonkretniji ishod limitiranja procesa tranzicione pravde i selektivnosti i namjerne ograničenosti kod izgradnje kulture sjećanja. Druga zaostavština takvog pristupa je to što je trenutno tranziciona pravda, nakon što je iskorišćena za političku dobit, zaustavljena ili svedena, ne na fasadu, nego na folklor.

A ako je fasadna tranziciona pravda mogla da dovede do ukazane kontaminacije društva, ova nova faza može ostaviti mnogo ozbiljnije posljedice.

Crnogorski primjer suočavanja s prošlošću oko napada na Dubrovnik može da se proučava kao sociološki primjer kakvu štetu na društvo može imati nepotpuna tranziciona pravda. Nakon dvadeset godina crnogorsko društvo jeste nesumnjivo sazrelo da se suoči sa greškama svoje prošlosti, ali nije dovoljno ojačalo da se odupre populističkim narativima, istim onim koji su nas jednom poveli u rat, razaranje i nemaštinu.

Kada počne sljedeća faza tranzicione pravde u Crnoj Gori, ona mora biti temeljna, sveobuhvatna i slijepa.

Miloš Vukanović je rođen 1986. godine u Podgorici. Istoričar i edukator čiji je rad fokusiran ka izučavanju političkih sistema XX vijeka i prezentaciji osjetljivih i disonantnih tema istorije, prije svega ratnih zločina.  Autor je istorijskih edicija – Petrovići, vladari i ratnici i Crnogorski srednji vijek, kao i publikacija: Kako vidimo 90e? Što skrivaju i otkrivaju crnogorski udžbenici o savremenoj istoriji Crne Gore? Antifašizam u Crnoj Gori – između političkog trenda i obrazovne politike; U okviru edicije o suočavanju s prošlošću u Crnoj Gori radio je na dokumentovanju slučajeve ratnih zločina Deportacija, Bukovica i Kaluđerski laz. Za rad u ovoj oblasti proglašen je i ambasadorom Evropskog udruženja istorijskih edukatora (EUROCLIO-a). Jedan je od osnivača Udruženja profesora istorije Crne Gore (HIPMONT).