Ni dana sjećanja, ni spomen obilježja, ni ustanovljene krivične odgovornosti počinilaca, niti odgovornosti pravosudnih organa za propuste u procesuiranju, pa ni pravde za žrtve. To je priča o Bukovici i nepravdi.

Nema više ni Jakuba Durguta, predivne duše i svjedoka bukovičkog zločina. Ostala nam je, pored sjećanja na njega, njegova knjiga „Bukovica 1992 – 1995. Etničko čišćenje, zločini i nasilja“. Međutim, nijedna od činjenica iz te knjige, ali i brojnih svjedočenja pred sudom, nijesu ni danas zastupljene u udžbenicima u Crnoj Gori, muzejskim postavkama ili nekim od stručnih biltena.

Zvanični izvori ukazuju da je Bukovica samo jedno seosko područje, udaljeno od Pljevalja oko 60 km. Sve ono što se tamo dešavalo 90tih godina duboko je zakopano od strane vladajućih struktura u Crnoj Gori kroz projekat zaborava … Novije generacije ne znaju da je do početka 90ih godina prošlog vijeka ovaj kraj bio pretežno naseljen Bošnjacima-Muslimanima, odnosno stanovništvom islamske vjeroispovjesti, kojih je bilo preko tri stotine. Vlada Crne Gore je uložila gotovo pet miliona eura da bi se tamo izgradilo 110 kuća i oko 60 pomoćnih objekata. Taj netransparentni poduhvat navodnih napora u pravcu ekonomske revitalizacije tog kraja, osim što je urađen aljkavo, predstavlja i jedan pokušaj kompenzacije za brutalni zločin. Umjesto stočarskih cesti, bala oplašćenog sijena, starih sorti šljive i žubora života, predjele su ispunile višespratnice, vještački je kreirana nova realnost, a bez mještana koji su čini srce ovog mjesta…

Za one sa malo više svijesti o pravdi i kulturi sjećanja, Bukovica je poznata kao jedina teritorija u Crnoj Gori na kojoj je tih 90ih godina izvršeno etničko čišćenje. Naime, prema dostupnim informacijama, početkom 1992. godine raseljena su 24 sela. Od 1992. do 1995. godine ubijeno je šest civila. Oteto je i odvedeno u zatvor u Čajniče 11 osoba, a zbog posljedica torture, samoubistvo je izvršilo dvoje, dok je dodatno oko 70 civila podvrgnuto fizičkoj torturi, među kojima su i bili i ekstremni vidovi ponižavanja i silovanja. Zapaljeno je najmanje osam kuća i seoska džamija, opljačkana imovina, uništavane ostale kuće,… Raseljeno je oko 125 porodica sa 330 članova. Samo je stradanje radnika na održavanju lokalnog puta, Džafera Đoga, stiglo do suda, ali kvalifikovano kao ubistvo, a ne ratni zločin. Pravosnažno je osuđen Majoš Vrećo, koji je kasnije amnestiran od strane tadašnjeg predsjednika Mila Đukanovića, dok je saučesnik Dragomir Krvavac oslobođen zbog neuračunljivosti.

Tokom oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, na teritoriji Bukovice bio je koncentrisan veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, ali i policijskog sastava Republike Crne Gore na čijem je čelu bio i Veselin Veljović, čija karijera kasnije dobije na zamajcu, pa je došao i do pozicije direktora Uprave policije, a i danas je savjetnik predsjednika države. Osim njih, bio je tu i značajan broj pripadnika paravojnih formacija. Zvaničan razlog za grupisanje ovih snaga na tom području bilo je čuvanje granice radi sprječavanja upada muslimanskih paravojnih jedinica iz Bosne i Hercegovine i potraga za skrivenim oružjem. Pod krinkom navodne odbrane građana tog područja, desili su se zločini. O njima se, na žalost, i danas samo govori među rijetkim nevladinim i međunarodnim organizacijama koje se bore protiv zaborava i dodatne viktimizacije onih koji su i previše propatili tih ratnih godina. Crnogorsko tužilaštvo je to odavno „arhiviralo“, u nadi da će se sve zaboraviti, uz prazna obećanja Evropskoj komisiji da će cijeli slučaj preispitati. U međuvremenu, bolni podsjetnik i ironija izvrtanja svega u ovom slučaju je i činjenica da onaj ko je trebao biti obuhvaćen poštenim procesom pred pravosuđem, Veselin Veljović, sebe danas predstavlja kao jednog od branilaca suvereniteta države.

Podsjećanja radi, to nakaradno suđenje je počelo 2010. godine u Crnoj Gori, nakog više od dvije godine tužilačke istrage, osamnaest godina od kada je zločin počinjen. Konačan rezultat trogodišnjeg suđenja je da zločina nije ni bilo. Nikada se nije u jednom valjanom procesu utvrdilo da li je namjerno došlo do pogrešne kvalifikacije, odnosno pogrešne primjene prava, ili je crnogorsko pravosuđe toliko nekompetentno da se bavi procesuiranjem ratnih zločina, jer je izostalo i pitanje odgovornosti nosilaca pravosudnih funkcija koji su učestvovali u ovom slučaju. Svoju odgovornost anulirala je i država Crna Gora, otplativši milionske odštete i izgradivši nove kuće u Bukovici u koje se niko ne vraća, osim pred pojedine izborne procese. Tim naopakim reciprocitetom, ali i nagrađivanjem onih koji su trebali da krivično odgovaraju, vlasti su pokazale kako vide „ostvarenje pravde“ u Bukovici.

Svaki slučaj ratnog zločina na prostoru Crne Gore ima svoje posebnosti. No, jedino su stanovnici Bukovice osjetili kompletan užas građanskog rata i sve horore koji ga prate. Iako još uvijek nijesu pravosnažno dokazani ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, očigledno je da vojne i policijske snage u najmanju ruku nijesu radile svoj posao, odnosno da nijesu zaštitili građane Crne Gore na ovom području. Vlada Crne Gore je ovo praktično i priznala 2008. godine, kada je potpisala sudsku nagodbu sa porodicama Bošnjaka-Muslimana koji su 1992. godine protjerani i ubijeni, kroz isplaćene odštete. Novac je dodijeljen za 247 osobe koje se smatraju žrtvama ili su iz porodica žrtava ovog zločina.

Iako Crna Gora nije imala rat na svojoj teritoriji, nesporno je da su se ratna dešavanja iz susjedstva prelila i na crnogorsko tlo. Nespono je i da je zvanična politika u prvoj polovini 90ih bila samo varijacija tzv. “beogradskog” projekta, kao i da nije mali broj državljana Crne Gore, kao i pripadnika tadašnjih zvaničnih snaga bezbjednosti, koji su bili direktni učesnici ratova, a među njima i oni koji su počinili ratne zločine. Slučaj „Bukovica“ primjer je nespremnosti zvanične Crne Gore za suštinsko suočavanje sa prošlošću, kao i izostanka napora nadležnih pravosudnih ograna u borbi protiv nekažnjivosti ratnih zločina u skladu sa međunarodnim standardima.  

Zaborav ne smije biti politika onih društava koja teže da preduprijede buduće sukobe. Zato je važno da  Bukovicu, i sve druge slučajeve, iskomuniciramo do nivoa postizanja pravde pred sudovima. A da bi region krenuo u neophodne integracije, ne samo evropske već održive regionalne, mora postojati razumijevanje zajedničke građanske istorija, zasnovane na činjenicama koje su provjerljive i koje će biti otporne na sve političke i propagandne interpretacije.

Tamara Milaš je koordinatorka programa Ljudska prava u Centru za građansko obrazovanje (CGO) u Crnoj Gori, uz fokus na reformu pravosuđa i suočavanje sa prošlošću. Priprema tezu na magistarskim studijama na odsjeku međunarodnog prava Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore, gdje je ranije specijalizirala i diplomirala na građansko-pravnom studijskom programu. Dodatno se usavršavala kroz programe nevladinog sektora u oblastima ljudskih prava, mira demokratije, kritičke misli, kao i upravljanja projektima. U okviru pregovaračke strukture Crne Gore sa EU, bila je članica Radne grupe za Poglavlje 23 – Pravosuđe i temeljna prava. Predavačica je u Školi ljudskih prava i Školi demokratije, u organizaciji CGO-a, na teme tranzicione pravde i zaštite ljudskih prava, i portparolka je Koalicije za REKOM u Crnoj Gori. Autorka je, koautorka ili urednica brojnih publikacija u oblasti ljudskih prava i obrazovanja.