Foto: YIHR
Kako se suočiti s činjenicom da prema istom zbivanju nosiš i pozitivna i negativna osjećanja? Je li moguće da jedan događaj istovremeno bude i pobjeda i poraz, i legalan i kriminalan?
Kakav je odnos etniciteta i emocija kad razmišljamo o VRO Oluja? Ako sam Hrvatica moram li biti isključivo ponosna na VRO Oluja kao pobjedničku akciju Hrvatske vojske, ili ako sam Srpkinja moram li ju doživjeti isključivo kao etničko čišćenje? Naše društvo propisuje ispravan doživljaj VRO Oluja tako što ga usko vezuje uz etničko podrijetlo.
Nije mi namjera psihološki pristupiti analizi suočavanja s onim što se događalo 1995., ali nema sumnje da emocije, stvorene i manipulirane kroz etnonacionalističke mitove, uvelike utječu na interpretacije onog što se događalo u kolovozu 1995. i u mjesecima koji su uslijedili.
Ne bi to bio tolik problem da nas takve emocije samo pasivno udaljuju, no njihove posljedice puno su ozbiljnije jer generiraju mržnju, u našem slučaju međuetničku mržnju. Ta mržnja hrani se parcijalnim interpretacijama zbivanja za koja odgovornost ne snose nezainteresirani pojedinci, već političke elite koje od te mržnje žive.
Ipak, ovih dana uoči obilježavanja 25. obljetnice VRO Oluja u hrvatskom javnom prostoru možemo čuti i o nekim marginalnim shvaćanjima koja su dosad dolazila uglavnom od pojedinaca i organizacija civilnog društva.
Tolerancija, razumijevanje, poštovanje, civilne žrtve, putevi koji se susreću, a ne razdvajaju, kultura mira, dostojno obilježavanje mjesta stradanja svih žrtava, mladi, djeca, budućnost, pobjeda politike razumijevanja i poštovanja drugog nad politikom mržnje – ti su prijedlozi izrečeni ovih dana od strane nositelja vlasti, premijera, ministara, saborskih zastupnika i najavljuju novu perspektivu za obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti.
Nedavno smo također svjedočili povijesnom trenutku kad se za saborskom govornicom moglo po prvi puta čuti osobno svjedočanstvo zastupnice koja je podijelila svoje iskustvo djevojčice iz izbjegličke kolone te se obratila čitavom narodu i pozvala sve da gradimo društvo slobode i zajedničku budućnost. Govorila je o svojim vršnjacima, tadašnjoj djeci, i pokazala da su Srbi svjesni činjenice da su mnogi Hrvati od samog početka rata prolazili istu patnju i strah.
Ovim govorom zastupnice Anje Šimprage otvorilo se novo poglavlje u hrvatskoj povijesti i ostvaren je jedan od dugogodišnjih ciljeva nevladinih organizacija: potrebno je fokusirati se na žrtve i otvoriti prostor da one same govore o svojim iskustvima, nitko drugi ne može dovoljno vjerodostojno prenijeti ono što su proživjele.
No neovisno o mučnoj prošlosti, Šimpraga je tog 31. srpnja 2020. naglasila: “Vrijeme je da krenemo dalje i shvatimo da ne živimo više u ratu.“
Na ovogodišnjoj svečanoj obljetnici javnosti će se obratiti i general Ante Gotovina, zapovjednik Hrvatske vojske na južnom području tijekom VRO Oluja, ali i vojni zapovjednik s iskustvom haških suđenja. Ako će svojim ranijim porukama o okretanju budućnosti dodati iskren i otvoren govor o prošlosti, ovih dana mogli bismo svjedočiti ozbiljnim zaokretima u interpretaciji događanja iz 1995. godine.
Iako je hrvatski premijer i ove i prošle godine ista osoba, Vladin pristup obilježavanju obljetnice VRO Oluje također bi mogao otvoriti novo poglavlje u suočavanju s prošlošću devedesetih. Članovi Vlade ove godine neće biti samo u Kninu na svečanom obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 25. obljetnice VRO Oluja, nego će krajem kolovoza ministar Medved, potpredsjednik Vlade, prisustvovati i na komemoraciji za srpske civile ubijene nakon VRO Oluja u mjestu Grubori.
Politička odluka kojom upravo ministar hrvatskih branitelja, ujedno i potpredsjednik hrvatske Vlade, odlazi na mjesto stradanja i ubojstva civila izraziti žaljenje u Vladino ime te prikladno komemorirati žrtve, trebala bi značiti preuzimanje političke odgovornosti 25 godina nakon ubojstava. Ako bude tako, bit će to presedan od velikog značaja.
Odlazak je pak prvog političkog predstavnika hrvatskih Srba, potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića, u Knin 5. kolovoza politički mnogo kompleksniji, s obzirom na to da je ta obljetnica proteklih godina često služila demonstraciji nacionalističke isključivosti. No u ovom trenutku kad postoji povijesna prilika da se započne put ka sveobuhvatnijem pogledu na zbivanja tijekom ratova devedesetih, ne želim biti pretjerano oprezna pa dvojiti oko potrebe za tim odlaskom. Nadam se da će svojom prisutnošću bar djelomice ostvariti cilj dolaska – izgradnji atmosfere pomirenja i dijaloga u kojem kao društvo moramo priznati i prihvatiti sve žrtve bez obzira na nacionalnost.
Visoka su očekivanja od ovogodišnje obljetnice i proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Vrijedi pričekati i vidjeti hoće li se promijeniti dosadašnji način obilježavanja koji je često ignorirao dio o počinjenju zločina te hoće li se prikladnim obilježavanjem ove vojne operacije i komemoriranjem svih civilnih žrtava stvoriti dobar primjer koji će omogućiti da se i na budućim obilježavanjima, primjerice operacija „Bljesak“ i „Medački džep“, također obilježe i civilne žrtve zločina počinjenih za vrijeme i nakon operacija.
Zaključila bih citirajući jednog sudionika razmjena mladih iz bivših jugoslavenskih republika koje Inicijativa mladih za ljudska prava sustavno organizira kako bi im omogućila da razmjenjuju razmišljanja o svemu što se događalo devedesetih, ne bi li to pomoglo da naslijeđena trauma nestane, i ne bi li ih to motiviralo da utječu na izgradnju društva koje kritički promišlja i ne ponavlja greške iz prošlosti:
„Postoji nada da će biti bolje.“
Branka Vierda, magistra prava, u Inicijativi mladih za ljudska prava Hrvatska radi od 2017. godine, te koordinira program pravde i program pomirenja. Uz interes za tranzicijsku pravdu i usavršavanje u tom području, dulje od deset godina bavi se i educira o ljudskim pravima. Živi i radi u Zagrebu.