Trideseta je godišnjica zatvaranja logora na mostarskom Heliodromu, a ja kao rijetko kada jednostavno ne znam što bi suvislo, a posebno optimistično napisao povodom te godišnjice koja bi u nekom ljepšem svijetu predstavljala inicijalnu točku novog života i prevazilaženja trauma.

U Mostar je novi život definitivno došao. To se na kraju krajeva desilo i činjenicom samog protoka vremena te značajnom izmjenom stanovništva, u gradu u kojem ljudi i obitelji koji su u njemu živjeli prije rata definitivno, ne samo da ne čine većinu, nego su i daleko od tog postotka. Međutim traume nisu prevaziđene, niti itko suštinski, ni politički, ni psihološki, ni vezano uz izgradnju kulture sjećanja, radi na tome da se one prevaziđu. A ne radi to s jedne strane iz političkih razloga, a s druge zbog toga što ljudi, čak i ako dijele manje-više istu vrstu sjećanja na ono što se dogodilo, ne dijele isto iskustvo, niti su trpili jednake posljedice i jednostavno se međusobno ne razumiju danas jer govore posve različitim jezikom. Makar da taj jezik zvuči isto i ima jednaku dozu autentičnog mostarskog humora u sebi.

Pa kakav je taj novi Mostar nakon svega? Prava riječ bi možda bila, čudan. S jedne strane prilično pust, za što je dovoljno pogledati gore li svjetla u stanovima kada padne mrak i uputiti pogled ka nepreglednom nizu zatvorenih poslovnih prostora. No, istovremeno je i pun života i energije koja ga je oduvijek krasila, za što je opet dovoljno prošetati danju po čitavom gradu, otići vikendima i tokom sezone u Stari grad ili ući u neki od dva velika šoping-centra.

On je također istovremeno i jedinstven i podijeljen. I ne mislim na to da je tek formalno jedinstven grad sa zajedničkom administracijom i gradskom upravom, jer već i u tom ustrojstvu krije se bug u kojem se jasno zna tko do koje linije i s kojim javnim poduzećima, koja su gotova sva uduplana, upravlja. Jednako kao što ne mislim na to da su državne institucije tako raspoređene, da silom prilika svi moraju ići u oba dijela grada, jer je npr. na u jednom dijelu policija, dok su u drugom zavod za zdravstveno osiguranje i porezna uprava. Niti na kraju krajeva mislim na to da je u zapadnom, modernom dijelu gradu u kojem ima znatno vise i stanovnika i stanova, ostao živjeti, odnosno vratio se značajan broj Bošnjaka, njih 7-8 hiljada po svim relevantnim procjenama. Sve to jesu važne stavke, ali nisu same po sebi presudne. Ne, on za mnoge ljude doista funkcionira kao jedinstven grad u svakodnevnom življenju, druženju i odlascima na koncerte i slične događaje koji ljude zanimaju. Međutim postotak ljudi koji tako funkcioniraju je jako mali, a i oni su bez obzira na to što ne dopuštaju da im ta činjenica promijeni percepciju grada kao jedinstvenog, svjesni da on realno ima dvije strane.

Mostar je istovremeno grad čudo, jer se nakon ogromne, nezamislive boli i patnje koja se dogodila i koja je ljudima nanesena, a tu su bol najviše osjetili Bošnjaci samom činjenicom što su jesu to što identitetski jesu, život doista nastavio i odnosi su kako-tako normalni.

No, s druge strane riječ je o gradu u kojem je, ne samo jednostavno, nego se to stalno i događa, ponovno zapaliti emocije i dovesti ljude na rub sukoba, što gledamo na svakoj osjetljivoj temi, na navijačkom nasilju, uoči svakih izbora ili upravo oko izgradnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta i želje Islamske zajednice da pored budućeg HNK podigne neku vrstu islamskog interkulturnog centra. Isto tako riječ je o gradu u kojem se u političkom smislu od ‘90. do danas nije ništa bitno promijenilo, osim što su Srbi definitivno izgubili i ostali su i demografski i politički ukras u Gradskom vijeću, u koje su vlastitim glasovima uspjeli izabrati tek jednog vijećnika prvi put na posljednjim lokalnim izborima. Mimo toga, realnu većinu i vlast nad gradskim institucijama zapravo ima HDZ, kao što je ima od prvih višestranačkih izbora do danas. SDA tu jeste na neki način patrtner i stranka koja neupitno upravlja istočnim dijelom grada, ali uvijek u poziciji onoga tko nema stvarnu moć i nije u ravnopravnoj poziciji, dok višenacionalne lijevo-liberalne stranke i građanske inicijative imaju stabilnu podršku od nekih 17-18 % ljudi, što se praktično nije prominijenilo u svih ovih više od trideset godina.

Što me konačno dovodi do glavne teme i odnosa prema Heliodromu danas, ali i prema čitavom užasnom nasljeđu tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne.

Iz privatnih razgovora odgovorno tvrdim da skoro pa da i ne postoji nijedan gradski Hrvat koji će reći da se etničko čišćenje zapadnog dijela grada i svi ti logori nisu desili. Štoviše, svaki od tih ljudi će u privatnom razgovoru ispričati za slučajeve iz vlastitog haustora pa će čak biti i skoro nemoguće pronaći nekoga tko baš nikome nije pomogao. U javnom prostoru, nasuprot tome, neće se čuti ništa o toj temi, niti će se netko od tih ljudi pobuniti protiv javnog narativa i glorificiranja nasljeđa Herceg-Bosne. Posebno u okolnostima u kojima je međunacionalna distanca u čitavoj zemlji, a samim tim i u Mostaru nikad veća, a gledanje na to kako politička budućnost Bosne i Hercegovina treba izgledati dijametralno suprotna i u kojoj se mnoge odluke donose iz inata, a zanemariv broj ljudi vjeruje da je nekakvo drugačije društvo, poput onoga koje je promoviralo ideju podizanja spomenika Bruce Leeju, moguće.

HDZ i svi njegovi funkcionari, od Dragana Čovića pa do mostarskog gradonačelnika Marija Kordića zaista žele, i to ne samo retorički, nego i zapravo da se krene dalje i da se bavimo komunalnim i infrastrukturnim pitanjima. I to je jedina točka u kojoj se slažem s njima. Međutim, oni bi išli dalje, ali na način da se više uopće ne razgovara o devedesetima ili, još gore, da se o njima razgovara na način, da se javno podržava Valentin Ćorić, osuđen kao ratni zločinac u Haagu, na isti način na koji su se do neki dan podržavali isto takvi likovi, poput Darija Kordića i Slobodana Praljka. O potpunoj glorifikaciji Franje Tuđmana i njegove politike, da i ne govorim.

I iz te perspektive, to što značajan broj mostarskih Hrvata zna što se zapravo događalo devedesetih u gradu i koji je bio cilj te ideje i koji to privatno ne odobravaju, ali zbog ovih ili onih razloga, očito i dalje masovno glasaju za HDZ, put prema budućnosti neće biti ni izvjestan, ni lagan. I to je činjenica koju može shvatiti svatko tko provede makar i sat vremena u razgovoru s gradskim Bošnjacima. Ti ljudi imaju ozbiljnu traumu zbog nepravedne boli i poniženja koja su im nanesena, a koja se simbolički nastavljaju i danas, sa svim tim manifestacijama i javnim deklaracijama. I dok god oni koji realno vladaju i imaju najveću političku, društvenu i ekonomsku moć u Mostaru tu činjenicu ne osvijeste i ne prihvate i ne pokušaju te ljude i njihovu traumu uvažiti i barem je minimalno iskrenim iskorakom i pruženom rukom sanirati, put u neki novi Mostar bit će samo površinska iluzija.

A taj prvi čin ka iskoraku bi mogao i trebao biti da se u predstojećem muzeju HVO-a koji se podiže, nažalost upravo na Heliodromu, postavi spomen-soba posvećena logoru za Bošnjake kojeg je HVO na tom mjestu držao.

Dragan Markovina (Mostar, 1981.) je povjesničar, publicist i pisac. U razdoblju od 2004., do 2014. radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, tokom čega je stekao titulu doktora znanosti i docenturu iz povijesti. Autor je knjiga ‘Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja’ (Zagreb-Sarajevo, 2014.), ‘Tišina poraženog grada: eseji, priče, kolumne’ (Mostar, 2015.), ‘Povijest poraženih’ (Zagreb, 2015.-Sarajevo, 2016.), ‘Jugoslavenstvo poslije svega’ (Beograd, 2015.), ‘Doba kontrarevolucije’ (Zagreb, 2017.), ‘Usamljena djeca juga’ (Split, 2018., Beograd 2019.) ‘Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.-2018.): od euforije do tabua’ (Zagreb, 2018.), ‘Libanon na Neretvi: kultura sjećanja, kultura zaborava’ (Mostar, 2019.), ‘Neum, Casablanca’ (Sarajevo, 2021.), ‘Povijest, politika, popularna kultura’ (Zagreb, 2022.), ‘Partizani prohodu’ (Beograd, 2022.) i ’14. Februar 1945.’ (Sarajevo, 2023).