Bila je 2015. godina kada sam prvi put otišao u Kijev. Nije za to bilo posebnog razloga. Volio sam putovati, Ukrajina je bila jedna od država u Evropi u kojima nisam bio, našao sam jeftinu kartu i jeftinu sobu blizu glavnog trga. Na tom putovanju mi se nije desilo ništa posebno, a opet mi se desilo da mi je Ukrajina za sedam dana koliko sam proveo u Kijevu postala najdraža država u koju sam putovao. Tako je i danas, a posjetio sam 88 država.

Odrastao sam u opkoljenom Sarajevu. Rođen sam 1988, tako da sam neke od najvažnijih godina djetinjstva – petu šestu, sedmu i dio osme – proveo u ratu. Iako se smatram privilegiranim jer nisam pretrpio gubitke u najbližoj porodici, a i ostao sam živ i fizički netaknut, rat je snažno obilježio moje djetinjstvo i definirao moj život. Ostatak djetinjstva proveo sam u razrušenom gradu, koji je obnavljan sporo i teško. Prozor po prozor, trotoar po trotoar, zgrada po zgrada, park po park. Sjećam se kad su napokon u park ispred moje zgrade postavili novi tobogan i ljuljačku – gledao sam s prozora red djece koji je bio dug preko pedeset metara. Neke stvari bilo je moguće obnoviti. Samo godinu dana nakon kraja rata vratili smo se u obnovljenu školsku zgradu, koju je, čini mi se, obnovila Vlada Japana. Neke stvari bilo je teže obnoviti, poput zdravlja i raspoloženja. Ko je izgubio nekog ili ko je postao izbjeglica, kao moja nana, teško se mogao snaći u brzini poratnog života, u novom okruženju, u novim okolnostima.

Te godine, kad je rat tek završen, i kad sam pohađao drugi razred osnovne škole, rođena je moja sestra. Ona je danas neuronaučnica koja radi po cijelom svijetu – prošlo je od rata puno godina. Naprimjer, te iste godine kad je rat završen moj prijatelj Saudin je demobiliziran nakon četiri godine provedene u vojsci. Imao je 22 godine, desetak njemačkih maraka u džepu, i par majica kratkih rukava. Nakon četiri godine sudjelovanja u borbama prsa u prsa, ubijanja protivničkih vojnika i hodanja po leševima drugova, Saudin je sad hodao ulicama Sarajeva i trebao je nastaviti „normalan“ život. Srednju školu nije završio jer je u rat ušao kad je bio četvrti razred srednje škole u gradu u kojem se zatekao i u kojem nije imao gotovo nikoga. Tako je nakon svakog rata. Neki životi počinju, neki su izgubljeni, neki će biti nastavljeni, a neke će biti teško nastaviti.

Kada je devedesetih Sarajevo sustavno uništavano s okolnih brda, grad je bio pun međunarodnih novinara koji su rizikovali živote da svijetu, posebno zapadnom, pokažu šta se ovdje dešava. Svijet nije previše mario. Da li je to bilo zbog toga što su vrijednosti u tom svijetu bile drugačije nego danas, ili zbog toga što ovdje većinski ipak žive muslimani, teško je reći. Ovo prvo je manje vjerovatno, ali u njega želim vjerovati. Ovo drugo je vjerovatnije, ali teže za prihvatiti. Nisu trčali donosioci odluka i lideri da se slikaju s bosanskim zastavama i da nam šalju novac i oružje. Naši životi nisu bili prepoznati kao dovoljno vrijedni za njihove interese. Jedan od rijetkih donosilaca odluka koji je govorio o Bosni i posjetio Bosnu bio je tadašnji američki senator Joe Biden. Za nas je već bilo kasno, na desetine hiljada života bilo je izgubljeno, stotine hiljada uništeno, milioni života oštećeni. Ali je li bolje ikad nego nikad – ili nije, sudit će historičari.

Nakon što je rat završen, nastavio sam školovanje, i još dok sam išao u srednju školu počeo sam se pomalo baviti privatnim biznisom. Paralelno s tim sam se s prijateljima počeo iz hobija baviti kulturnom produkcijom. Pisanje, izdavaštvo, uređivanje ostali su moja zanimacija i tokom i poslije studija. Nakon nekoliko knjiga i projekata na kojima sam radio, a koji su često bili vezani baš za Sarajevo, odlučio sam 2010. godine napraviti knjigu o iskustvu odrastanja u ratu, o iskustvu moje generacije. Razmišljajući kakva bi to knjiga trebala biti, zaključio sam vrlo brzo da ne treba biti fokusirana na moje lično iskustvo. Odlučio sam putem interneta prikupiti veliki broj sjećanja i objaviti ih u toj knjizi. Kako bi bilo mjesta za što više nas koji smo bili djeca u ratu, limitirao sam svačiji odgovor na 160 znakova, poput sms poruke. Javilo se više od hiljadu ljudi i, nakon što je djetinjstvo u ratu definiralo moje odrastanje, ovo je bio početak projekta o tom djetinjstvu koji će kasnije u potpunosti definirati moj odrasli život. Mnogi od tih ljudi koji su poslali svoja sjećanja za knjigu počeli su mi slati i druge stvari: skenirane dnevničke zapise, pisma, crteže, fotografije ličnih predmeta za koje su vezivali svoja sjećanja. Počeo sam razmišljati kako je nemoguće sve to objaviti u jednoj knjizi i shvativši potrebu ljudi da o ovoj temi govore, da govore o svojim ličnim iskustvima, počeo sam razmišljati šta bih to mogao uraditi osim knjige, da taj prostor ostane trajno otvoren. Tako sam 2012. godine, prije nego što je knjiga objavljena, došao na ideju da pokrenem Muzej ratnog djetinjstva i napisao njegov prvi koncept.

Bila je 2014. godina kada sam se nakon što je knjiga objavljena vratio tom konceptu i počeo razmišljati da krenem u stvaranje Muzeja ratnog djetinjstva. Iste te godine kada se desila Majdan revolucija i kada je počeo rat na istoku Ukrajine odlučio sam da započnem rad na stvaranju muzeja. Okupio sam tim, razvili smo metodologiju, zatim kolekciju, kreirali izložbe, otvorili stalnu postavku 2017. godine, dobili međunarodne muzejske nagrade i, konačno, počeli raditi van Bosne i Hercegovine. Jedno od prvih mjesta gdje ćemo raditi van BiH bila je upravo Ukrajina, gdje sam 2018. godine upoznao aktivisticu Olenu Rozvadovsku. Olena je napustila svoj život u Kijevu i preselila se u istočnu Ukrajinu kako bi radila sa djecom uz prvu liniju fronta.

Sjećam se vožnji s Olenom u njenom već odavno rashodovanom automobilu. Gotovo da smo letjeli razvaljenim cestama uz prve linije, pokazivala mi je gdje su se desili napadi i šta je iza njih ostalo. Provukli smo se kroz nekoliko kontrolnih tačaka i došli u malo selo Zajcevo. U uništenoj zgradi škole Olena je obnavljala jednu sobu gdje će držati radionice za djecu. Proveli smo nekoliko dana zajedno i znali smo da moramo nešto uraditi skupa. Uskoro je Olena bila u Sarajevu na treningu, a zatim je u istočnoj Ukrajini počela prikupljati priče i eksponate za kolekciju Muzej ratnog djetinjstva.

Dvije godine kasnije, 2020. godine Muzej je otvorio i ured u Kijevu uz podršku njemačke mirovne organizacije Forum ZFD. Naš tim je narastao do deset ljudi, a aktivnosti su proširene. Sve što smo radili ticalo se djece i mladih čija je djetinjstva obilježio rat u istočnoj Ukrajini, bilo da još uvijek žive tamo ili da su raseljena po ovoj velikoj, divnoj zemlji. Tako je tokom godina jačalo i prisustvo Muzeja ratnog djetinjstva u Ukrajini i moja veza s tom zemljom. Konačno, 2021. godine počeli smo izlagati izložbom u Kijevu, a početkom februara 2022. zatvorili smo izložbu u Hersonu na jugu zemlje.

Bio sam na odmoru u Austriji u februaru 2022. kada je nekadašnji senator koji se zalagao za pomoć Bosni, a sada predsjednik Amerike, Joe Biden, počeo najavljivati napad Rusije na Ukrajinu. Mislili smo da je to nemoguće, u to nismo željeli vjerovati. Bio sam u kontaktu s prijateljima, našim timom, i sve je djelovalo kako se to ipak neće desiti. Amerikanci su bili uporni u najavama, drugi su im se pridruživali, pritisak je rastao svakog dana. Petnaestog februara odlučio sam otići u Kijev. Grad je bio pun ratnih novinara, bili su spremni da rade ono što najbolje znaju, da prenose rat.

Kijev je bio lijep kao i inače: ljudi su kupovali cvijeće, predstave su bile rasprodane, muzičari su svirali na ulicama, kafane i restorani su bili puni. Kada čovjek ne bi slušao ničije razgovore ili ulazio u njih, mislio bi da se tamo ne dešava ništa neobično. Ali svaki razgovor je već bio o ratu. Ljudi su imali spremne torbe, ruksake s dokumentima, vozila puna benzina u garažama. Bilo je stresno živjeti i spavati tih dana u Kijevu i Ukrajini. Na vijestima vodeći svjetski političari najavljivali su rat svake noći, a milioni ljudi išli su u krevet i trebali mirno spavati.

Vidio sam se s prijateljima, pomogao našem timu da finalizira evakuacijski plan, razgovarao sa stranim novinarima i diplomatima. Neki od njih uvjeravali su me da će Kijev pasti za dva dana. Protivio sam im se jer je to bilo u suprotnosti sa svim što sam čuo od prijatelja: svi su bili odlučni i spremni da brane svoj grad. Napustio sam Kijev s koferom punim eksponata 20. februara. Letovi su već polako otkazivani, pritisak je rastao, bilo je jasno da će rat početi.

Šta se desilo kasnije pratio je cijeli svijet, pa to neću prepričavati. Vratio sam se u Bosnu i pričao u medijima kakvo je stanje u Ukrajini, koje je već pratio cijeli svijet. Onda je počela invazija, građanke i građani Sarajeva i drugih gradova BiH izašli su na ulice protestirati za mir. Sarajevska Vijećnica obojena je u boje ukrajinske zastave. Razgovarao sam s ljudima, slali su svoju ljubav Ukrajincima, donirali novac, slali poruke podrške. Neke od njih je bilo strah da se rat nekako može proširiti i na Zapadni Balkan. Većina je bila retraumatizirana slikama iz Ukrajine, one su nas sve podsjetile na naš rat. Evropa je reagirala drugačije nego u Bosni, ujedinjeno i prilično odlučno. Poslali su Ukrajini oružje, i svaku drugu vrstu pomoći, razumjeli su da Ukrajina ne brani samo sebe.

Sada je tri mjeseca od početka rata, mnogi ljudi se vraćaju u Kijev. I ja se spremam za prvu posjetu svom omiljenom gradu. Kijev je, kako sam i očekivao, odbranjen, i za razliku od Sarajeva, koje je također odbranjeno, srećom nije potpuno uništen. Infrastruktura će biti popravljena ili ponovo izgrađena. Ljudi će biti drugačiji. U Ukrajini se danas rađaju bebe od kojih će neke za trideset godina biti naučnici i naučnice. Rat će jednog dana završiti, iz njega će izaći veterani od kojih će mnogi imati dvadesetak godina i trebat će nastaviti „normalan život“. Neki će iz rata izaći bez ičega, s ruksakom i par majica. Proći će desetljeća dok se ne zaliječe rane; neke se neće zaliječiti nikada.

Nadam se da će rat uskoro biti završen i da do toga neće doći u okviru nekog nepravednog mirovnog sporazuma. Nadam se da će u Ukrajini biti manje poslijeratne nepravde i da će Ukrajinci zajedno ponovo izgraditi svoju zemlju. Nadam se da će im svijet u tome pomoći više i bolje nego nama. I nadam se da će jednog dana u Kijevu biti otvoren Muzej ratnog djetinjstva, da zauvijek sačuva i ispriča priče sve djece čija je djetinjstva obilježila ova brutalna, bezumna invazija.

Jasminko Halilović je osnivač i direktor Muzeja ratnog djetinjstva u Sarajevu. Autor je i urednik nekoliko knjiga, uključujući „Djetinjstvo u ratu“, koja je prevedena na šest jezika. Kao gost predavač govorio je na vodećim univerzitetima i konferencijama u više od petnaest država. Prvi je Bosanac izabran na Forbesovu listu „30 ispod 30“.