Izvor: https://ukontaktu.org/
Pitanje mladosti u današnjem vremenu je neriješeno pitanje. Živimo u vremenu u kojem vlada kult mladosti koji nam mladost oslikava kao najbolji period života, svi žele da ostanu mladi, da budu lijepi i vitalni. Danas je mladost na tronu čovječanstva. Uporedo se odvija surova stvarnost, u kojoj je omladina izložena lutanjima, izgubljenosti, nezaposlenosti, socijalnoj marginalizaciji i sveopštoj životnoj neizvjesnosti. I sve su to globalni fenomeni.
Kapitalizam, nikada jači, je taj koji svojim proizvodima oblikuje kult mladosti. Sredovječni ljudi su usmjereni ka održavanju mladog tijela i mladalačkog duha. Temeljni uslov građanske pojavnosti je održavati se što mlađim, što duži vremenski period. Zato se koristi kozmetika, zato imamo pritisak savršenog tijela i pretjerivanje sa tjelovježbom iznad granica potreba zdravlja, odjeću, ikoniziranje mladolikih staraca…
Kako Alan Badiou u svom kratkom eseju „Pravi život“ kojim se obraća današnjoj omladini pozivajući se na Karla Marxa navodi, napuštanje hijerarhizovanog društva je dovelo do „džinovske krize simboličke organizacije čovječanstva“. Nakon hiljada godina kodiranih odnosa u hijerarhijskoj formi savremeni kapitalizam je porušio tradicionalne kodove, hijerarhijske i idilične odnose unutar društva (poput odnosa unutar porodice), te stvorio novu strukturalizaciju odnosa zasnovanu na međusobnoj interesnoj razmjeni i novcem kao univerzalnim referentom. Time stvarajući navodno neutralnu slobodu u kojoj se formira današnja omladina. Rušenje hijerarhizovanog društva nije nužni problem, problem je u onome što navodna neutralna sloboda oblikovana ovakvim odnosima stvorila. Kao posljedica rušenja hijerarhizovanog društva stvorio se kolektivni osjećaj pogubljenosti i lutanja, koji nas navodi da sagorijevamo naš život, ili da ga izgrađujemo na konzervativne načine.
Kao proizvod toga Alan Badiou predstavlja dva puta koja se otvaraju ispred mladih osoba. Prvi od ta dva puta on imenuje „Željom za Zapadom“, a to je tvrdnja da ne postoji ništa bolje od liberalnog i kapitalističkog modela. Put je to koji podrazumijeva trku za karijerom, društvenim ugledom, novcem, odjećom i odmorima u skupim ljetovalištima. Drugi put je reakcionarni povratak tradicionalnom društvu, fašizacija. Ona se krije u prihvatanju nacionalnih hijerarhija (kod nas vidljivo u veličanju srpske, hrvatske ili bošnjačke nacije), prostom rasizmu (iskazivanju mržnje prema drugima) ili pojačanom utjecaju religije na mlade osobe i njihovo formiranje.
Na južnoslovenskom prostoru pozicija omladine je dodatno uslovljena postkonfliktnim kontekstom i nefunkcionalnim društvima u kojima razvoj i odrastanje prolaze uz konstantnu retraumatizaciju. Omladina je atomizirana i tim atomiziranim jedinkama preostaje ili egzil ili usidravanje u trenutni kontekst. Tako se putevi i preklapaju sa Badiouovim hipotezama. Želja za Zapadom podrazumijeva fizički odlazak na Zapad, a reakcionarni model podrazumijeva ostanak u svojoj domovini i učestvovanje u stalnom reproduciranju nacionalističkog društva, izgrađenog na ruševinama nekada moderne države.
Dok bi za očekivati bilo da mladi iz generacije u generaciju budu liberalniji i otvoreniji, kod nas je situacija drugačija. Istraživanje koje je 2013. godine proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu i Fondacija Friedrich Ebert „Mladi u vremenu krize“ na uzorku od 1500 mladih rođenih od 1989. do 1999. je utvrdilo da je vrijeme u Hrvatskoj počelo teći unatrag: na sceni se pojavila prva generacija koja se po stavovima iskazuje kao konzervativnija i tradicionalnija od svojih roditelja. Indikativno je da su protivljenja pobačaju jača kod mladih nego kod opće populacije i da dolazi do veće tendencije veličanja svoje nacije i povećane religioznosti. Drugi nalaz sam po sebi nije problematičan, ali on povlači i povećane negativne stavove prema drugim religijama i nacijama. Tako je samo sedam posto mladih reklo da bi imalo Srbina za bračnog partnera, a 15% bi ga pristalo imati za komšiju. Ilustracije radi, u istraživanju iz 1999, netom nakon rata, 13 posto mladih je reklo da bi imalo Srbina za bračnog partnera, a 22% za komšiju.
Možemo pretpostaviti da bi rezultati istraživanja bili slični i u Bosni i Hercegovini ili Srbiji. Rezultati su proizvod izraženo jakog utjecaja mreže nacionalističkih ideologija i religijskih institucija. Mreže koja obrazovni sistem, institucije kulture, medije i generalni javni prostor savršeno dobro koriste kako bi izgradili mladog čovjeka, a samim tim i građanina po mjeri svojih potreba i razmišljanja. Koliko je ovo problematično i gdje će nas odvesti, najbolje pokazuje izgled današnjeg društva u ovim zemljama, ali i pokazat će budućnost koju će trenutna omladina nositi.
Da je naše društvo zaplivalo dijelom globalnog kapitalističkog svijeta, pokazuje i ovo potvrđivanje jedne od dvaju hipoteza koju je Badiou kreirao u svom eseju. Današnja omladina je kontrarevolucionarna i konzervativnija od svojih roditelja. Oni su aktivni nositelji nove fašizacije društva. Istovremeno i drugi pravac, onaj prema Zapadu, nije ništa progresivniji, jer ne postoji potreba za osmišljavanjem nove budućnosti i principa funkcionisanja društva, već se nekritički prihvataju kapitalistički obrasci i njima se pokušava ovladati kako bi se dobro plivalo kroz karijernu mrežu. Badiou oba pravca označava kao konzervativna.
Međutim, ovdje se postavlja pitanje, šta je sa nama koji se ne možemo pronaći niti u jednom od ova dva puta, koji se intuitivno opiru takvom stvaranju životnu. Vidimo da se dobar dio omladine nalazi u egzilu. Da li onom fizičkom egzilu, odlasku iz svojih gradova i domovina, ili u onom unutrašnjem egzilu. Unutrašnji egzil koji podrazumijeva zatvaranje u male društvene krugove, u uhodane rute kafića, pasivizaciju razmišljanja i stvaranju svoje „male Švicarske“. Ulice naših gradova za nas su postali lavirinti u kojima atomizirani lutamo, bježimo od stvarnosti, a grad i država su postali naši neprijatelji.
Postoji li put iz egzila, iz lavirinta ulica u kojima se sakrivamo od stvarnosti i pasivno suočavamo sa društvom, iz lavirinta koji nas vodi u stanja depresija ili ravnodušnosti, i u kancelarije psihoterapeuta koji skupo naplaćuju pomoć pogubljenoj omladini. Badiou smatra da napuštena hijerarhizacija društva omogućava mladim osoba da je iskoriste, da umjesto konzervativnog prihvatanja simbola kapitalističkog računanja ili reakcionarnog fašizma pokušaju da izume novu egalitarnu simbolizaciju, društvo bez hijerarhijskog ustroja.
U našem jugoslovenskom kontekstu postoji ona deviza da „mladi moraju preuzeti“ i često čujemo starije ljude koji su razočarani u rezultate njihovog rada ili rezultate njihove djece, da odgovornost popravljanja stanja pokušavaju prebaciti na omladinu. To je njihov eskapizam i prebacivanje odgovornosti, ali nama to ne treba smetati. Ovaj zadatak nije nimalo lagan, on zahtjeva aktivno praćenje društvenih dešavanja, izgradnju stavova o njima, diskusiju, kontinuiranu polemiku i javnu artikulaciju svog razmišljanja. On ipak na individualnoj ravni podrazumijeva da mladi ljudi moraju lutati, ali lutati disciplinovano. On zahtjeva od nas da se grupišemo, da kolektivizirano iskazujemo naše potrebe, na način kako to artikulišu feministički pokreti ovih dana. Umjesto nihilizma, negacije i autodestrukcije pokušajmo stvoriti novi svijet. Da bismo to uradili moramo znati graditi, pa rušiti, imati moć napuštanja, lutanja, odlazaka i dolazaka. Mi mladi ljudi danas moramo biti hrabri i spremni da se nalazimo u provalijama, da radimo i da pravimo greške.
Drugovi i drugarice, divlji kapitalizam i fašizam nam neće donijeti bolju budućnost, niti vratiti prošlost. Mi moramo graditi svoje egalitarno društvo.
Faris Šehović rođen je i odrastao u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Ima 24 godine. Školovao se na Fakultetu političkih nauka, tačnije na Odsjeku za politologiju, usmjerenje Međunarodni odnosi i diplomatija. Trenutno pohađa interdisciplinarni postdiplomski studij Univerziteta u Sarajevu iz oblasti Evropskih studija i radi na pripremi svog magistarskog rada. U profesionalnom smislu, Šehović radi za Fondaciju Boris Divković kao istraživač i kreator politika Fondacije. Što se tiče akademskog rada, njegova ključna interesovanja su u sferi društvenih nauka te teme poput geopolitike, politike identiteta, istraživanja ideologija i korelacija između ideologije i društvene stvarnosti.
