Izvor: slobodnaevropa.org
Mirsad Behram

Ni više od 20 godina nakon ratova na području bivše Jugoslavije, u društvima država nastalih njenim raspadom uglavnom nema kulture sjećanja, nego se živi kultura laži i poricanja, tvrde neki od istaknutijih kritičara nacionalističkih političkih elita sa balkanskih prostora.

Sjećanje na ono što se dešavalo u ratovima devedesetih je “filtrirano”, žrtve smo uvijek “mi”, a neprijatelji “oni”, tvrde neki od istaknutijih kritičara nacionalističkih političkih elita sa balkanskih prostora i upozoravaju kako nam prijeti opasnost da djeci ostavimo svijet ubica koji će postati uzorni građani, rečeno je na skupu u Mostaru.

Poznati sarajevski filmski i pozorišni režiser, Dino Mustafić smatra kako sam izraz kultura sjećanja podrazumijeva razvijanje kulture saosjećanja, od čega su međutim društva u zemljama regiona jako daleko.

“Nažalost, moram reći da mi živimo u jednom društvu u kojem je sjećanje itekako filtrirano i ono prolazi kroz jedan društveno-politički diskurs i mi se uglavnom sjećamo onih datuma, događaja ili činjenica, koji čine ‘moj’ narod žrtvom, a ne želimo se sjetiti, niti obilježiti, onih datuma, godina i činjenica, u kojima su određeni kolektiviteti imali moralno i civilizacijsko posrnuće”, istakao je Mustafić.

Oliver Frljić, poznati hrvatski pozorišni reditelj, podsjeća da je tako u Hrvatskoj usvojen niz dokumenata s ciljem da se društvo natjera da izbriše neke stvari iz svog sjećanja.

“I u tom smislu, vrlo često se referiram na Deklaraciju o Domovinskom ratu, koja kaže da je rat koji je vodila Hrvatska bio isključivo obrambeni. To vjerojatno najbolje znaju stanovnici Mostara, kako je bio obrambeni, što jedna država radi na teritoriji druge države, uništava njezine kulturne spomenike i otvara koncentracione logore na kraju 20. stoljeća”, naveo je Frljić.

Dosta toga bi se moglo uraditi pomoću umjetnosti, kažu reditelji, ali djela koja se bave suočavanjem sa prošlošću ne dočekuju se baš aplauzima. Oliver Frljić navodi i primjer kada je u Subotici radio predstavu o Srebrenici.

“Meni se činilo u tom trenutku da je to pravi način da se srpsko društvo suoči sa odgovornošću za tu tragediju. To je takođe izazvalo niz reakcija. Bio sam optuživan da su moje predstave pamfletističke”, kazao je Frljić.

Ratni zločinci – “zvijezde” i “uzorni građani”

“Mislim, o kakvoj kulturi sjećanja mi govorimo, molim vas, kad su nama ponovo glavne televizijske zvijezde presuđeni ratni zločinci? Oni se ne ‘skidaju’ sa televizijskih ekrana, oni objavljuju svoje knjige, promoviraju te knjige, oni komentarišu političke i društvene događaje; oni komentarišu presude Haga. To nema nigdje. To je van pameti. To ne postoji ni u jednoj zemlji”, naglasio je, govoreći na skupu o kulturi sjećanja, održanom u Mostaru, reditelj Dino Mustafić.

Društva zemalja u bivšoj Jugoslaviji su podijeljena na ‘mi’ i ‘oni’, pa se dešava da – umjesto da se tim ljudima društveno zabrani obavljanje istaknutih funkcija – ratni zločinci budu rehabilitirani. “Vesna Pešić je napisala neki dan jedan tekst u kojem je rekla da su mnogi ratni zločinci se ponovo našli na listama za lokalne i ove sad nove izbore, koji su bili u Srbiji. Već se događalo, ali ja očekujem da će to biti i kod nas”, kaže takođe Dino Mustafić.

Nekadašnji novinar i urednik političkog magazina “Dani” iz Sarajeva, Senad Pećanin tvrdi da umjesto kulture multietničnosti, imamo diktaturu nacionalizma, pa se zato društva s ovih prostora i nalaze tu gdje se nalaze.

“Mi, nažalost, živimo u vremenu u kojem je kulturi sjećanja oštro suprotstavljena tradicija zaborava, u kojoj je kulturi odgovornosti oštro suprotstavljen komfor neodgovornosti, u kojoj je kultura antifašizma postala predmetom ideoloških rasprava, jednakoj kao da li je neko ljevičar ili je desničar”, smatra Pećanin.

Kultura sjećanja je važna kao katarza, ako želimo dobro svojoj djeci, poručuju umjetnici i analitičari, te postavljaju pitanje da li ćemo djeci kao nasljedstvo ostaviti svijet ubica, koje opet mogu postati uzorni građani.