U nedjelju širom Bosne i Hercegovine, a posebno u Prijedoru, obilježen je Međunarodni dan bijelih traka u sjećanju na sve stradale prijedorskog kraja. Okupljeni nošenjem bijele trake podsjećaju da je 1992. godine obični komad tkanine stajao između života i smrti. Ovaj dan obilježava se od 2012. godine kada je Prijedorčanin Emir Hodžić sam stao na gradski trg sa bijelom trakom na ruci u znak protesta prema zabrani okupljanja porodicama i udruženjima žrtava. Bijele trake se prethodnih godina takođe nose u znak podrške kampanji za podizanje spomenika u centru grada, u znak sjećanja na svu nastradalu djecu. Prisjetimo se tog dana prije 28 godina kada je buknula mržnja koja i danas guta sve čisto i nevino pred sobom.
Posljednji je dan maja 1992. godine. U Prijedoru putem radija odzvanja naredba srpskih vlasti da svi građani/ke nesrpske nacionalnosti moraju nositi bijelu traku oko nadlaktice prilikom kretanja na javnim mjestima. Naredba nije zahtijevala samo da jasno obilježeni hodaju među svojim sugrađanima nego da se u moru prozora i balkona jasno razaznaje gdje svaku noć i liježu, isticanjem bijelog platna na svoje kuće i stanove. „Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice.“ glasila je naredba. Iako autentični audio zapis ne postoji, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu prihvatio je svjedočenje Emira Beganovića u slučaju Tužilac protiv Duška Tadića i svjedočenje Nusreta Sivca u slučaju Tužilac protiv Milomira Stakića kao činjenice. Svjedočenja Beganovića i Sivca dostupni su javnosti.
Cilj je bio jasan, da se zna ko je ko. Odnosno da se zna, ko su „mi“, a ko su „oni“. Što su ljudi sličniji, potreba za obilježjem je veća, jer druge razlike nema. A ako je nema, onda ju je potrebno napraviti. Zlo je jednostavno i počinje podjelom. Bijela traka nije samo komad tkanine, nego slojeviti podsjetnik na period kada je u Prijedoru nosila dva značenja – prvo, da su oni koji ju nose druge vjere; i drugo, da kao takvi moraju da budu označeni i odvojeni od društva. Značenje trake, nametnuto protiv volje onih koji ju nose, imalo je jednostavnu svrhu – stigmatizirati nositelje i umanjiti im vrijednost, poniziti ih naspram onih koji nisu označeni. Štaviše, poniziti ih ne samo u očima promatrača, nego na posljetku i u njihovim vlastitim.
Na ovaj ili onaj način, nošenje ili ne nošenje trake vodili su ka istom ishodu. Oni koji su nosili su bili izloženi ponižavanju, maltretiranju, napadima, i na meti snajpera. Oni koji nisu, su rizikovali da budu prijavljeni ili da ih neko prepozna nakon čega bi uslijedio sličan ishod. U svakom slučaju, jasno je bilo šta slijedi. Slijedila su odvođenja, pljačkanja, silovanja, i masovna ubistva i uklanjanja ne-Srba. U presudi protiv Tadića navodi se da od 50,000 Muslimana i 6,000 Hrvata, nakon sukoba u opštini Prijedor ostaje 6,000 Muslimana i 3,000 Hrvata dok je ubijeno 3.176 ljudi, među kojima je 256 žena i 102 djece.
Jasno je da procesi suočavanja sa prošlošću traju generacijama i da nisu jednostavni. Međutim, skoro tri decenije kasnije, sa nakon više desetina presuda i velikog broja masovnih grobnica[1], javni dijalog je najčešće ometen nezainteresovanošću i politikama šutnje. Zvanične vlasti u Prijedoru ovaj dan slave kao Dan oslobođenja grada, a prije nekoliko godina Kozarski vjesnik je odbio objaviti sjećanje na stradalu djecu. Ove godine se to promijenilo i imena 102 ubijene prijedorske djece su se našla na stranicama Kozarskog vjesnika. Druga novost je da pregovori predstavnika inicijative “Jer me se tiče” sa gradskim vlastima pokazuju rezultate i trenutno se prijedlozi sedam lokacija za spomenik nalaze u Odjeljenju za prostorno uređenje Grada, čekajući na naredni korak. Iako lokalne vlasti do sada nisu spremno radile na suočavanju sa prošlošću, javlja se nada u promjenu i pomak. Upravo zbog toga je ova inicijativa toliko bitna jer bi predloženi spomenik ubijenoj djeci Prijedora bio prvi korak ka probijanju začaranog kruga negiranja. Do tada ostaje da još jednom nošenjem bijele trake pokažemo na kojoj smo strani – strani onih vođenih mržnjom ili onih vođenih pravdom.
[1] Izvor: https://www.slobodnaevropa.org/a/30644513.html
Adnan Smajić (1992) diplomirani je pravnik, trenutno na drugoj godini master studija političkih nauka na univerzitetima u Lajpcigu i Beču. Zainteresovan je za pitanja nacionalizma i kolektivnog sjećanja, te radi na istraživanju različitih praksi komemoracije u post-konfliktnim društvima.
Foto: Sabina Ćudić, 2012.
