Suđenje u Nürnbergu i Butterbeans Cafe…
U jednoj od scena filma Suđenje u Nürnbergu, (Stanley Kramer, 1961.) tokom zajedničkog ručka optuženih u Nirnberškom sudskom procesu, postavlja se i pitanje omalovažavanja i neadekvatnog tretmana njemačkih nacističkih sudaca, kojima su se kao optuženima na suđenju prikazivali užasi iz logora:
„ – Kako se usuđuju? Mi nismo izvršioci, mi smo sudije!
– Misliš li i ti da nije bilo tako? Da bilo je pogubljavanja, svakako, ali ništa slično onome, baš ništa! [obraćajući se Oswaldu Pohlu, glavnom upravitelju nacističkih koncentracionih logora]
– Ti si bio u tim koncentracionim logorima, ti i Eichmann. Oni kažu da smo mi poubijali milijune ljudi. Milijune ljudi! Kako to može biti moguće? Kaži im, kako to može biti moguće?
– Ha. Moguće je.
– Kako?
– Misliš tehnički? Sve ovisi o postrojenjima, objektima i opremi. Recimo da imate dvije odaje od kojih svaka prima dvije hiljade ljudi. Shvati. Moguće je riješiti se deset tisuća u pola sata. Za to vam ne trebaju čak ni noževi. Možete im reći da će se istuširati, a zatim umjesto vode uključite plin. Nije problem u ubijanju, već u odlaganju tijela. To je problem.“
Film Stanleya Kramera tako, ukoliko ga pogledamo, stoji na onoj mračnoj stazi suočavanja sa zločinima počinjenim u prošlosti.
Butterbeans Cafe je crtani film Jonny Belta i Roberta Sculla kojeg emitira kompanija Nickelodeon, Radnja se odvija u magičnoj zemlji zvanoj Puddlebrook. Glavni lik je mlada vila koja vodi lokalni mliječni restoran uz pomoć svoje sestre i prijatelja. Crtani film uključuje učenje o kretivnom kuhanju, filozofiju prehrane koja slijedi princip „s polja na sto“ te socio-emocionalno planiranje kojim se potiču liderske vještine. Crtani film je premijerno izašao na TV ekrane u novembru 2018. godine. Crtani film je dostupan putem TV operatera, a u prijevodu na hrvatski jezik prikazuje se kao Kuharica Kiflica. Prema jednoj od recenzija gledatelja ovo je „[…] prelepa animirana skoro bezazlena dečja emisija u mnogo epizoda […] stvarno moje devojčice obožavaju“.[1]
U prijevodu crtanog filama na srpskom jeziku, glavna junakinja Butterbean je dobila ime Ceca Pereca, dok je Puddlebrook nazvan – Potočari. Ceca Pereca iz Potočara kao crtani lik stoji na braniku negiranja i relativiziranja zločina. Ne ona nema veze s Kosovkom djevojkom, pogotovo nema nikave veze sa „srpskom majkom“ Svetlanom Veličković, a Potočari su magična zemlja koja nestaje i nastaje pritiskom na TV upravljač. Svakodnevno u 05:20, 10:15 i 22:15. Jer djeca su vojska najjača. Ako pretjerujem – vi nemojte. Ovdje se samo pitam kolika je slučajnost da se jedan nadimak dovede u vezu s mjestom u kojem je bila smještena baza holandskog bataljona. Mjesto na kojem se šuti i ćuti.
The chase is better than the catch
„…ništa ne nosiš sa sobom. Ništa. Držiš mater za ruku. I ideš.“
Nakon Mladićeva ulaska u Srebrenicu i Žepu, 11. jula 1995. godine oko 17 sati je počelo izvlačenje stanovništva iz enklave i jedinica Armije Bosne i Hercegovine sa položaja. Iz izvještaja koji je iz komande 1. milićke lakopješadijske brigade, poručnik Kaldešić Goran, uputio komandi Drinskog korpusa 12. jula jasno stoji kako je zarobljavanjem grupe vojnika koja se kretala iz pravca Srebrenice Vojska republike srpske dobila saznanja o pravcima i satnicama prema kojima treba biti provedeno izvlačenje vojnika Armije Bosne i Hercegovne prema planini Udrč, te dalje u pravcu Tuzle. Od iste grupe zarobljenika, Mladićevi podčinjeni su mogli saznati i da su se prema selu Potočari izvlačili civili, budući je tamo bio lociran punkt UNPROFOR-a.[2]
Po ovim saznanjima je uslijedila igra proganjanja i lov na Turke i balije koji su istjerani iz arkadije, ustupali je sretnim pastirima, sa sobom iznosili „vreće zlata, dukate i novac“. Tako su u području Luke, pripadnici 1. Vlaseničke lakopješadijske brigade 28. na 29. jula 1995. godine vršili kontrolu konvoja izbjeglih i pri tome „izdvajali vojno sposobne muškarce koji su pokušali da idu iz pravca Žepe u pravcu Kladnja“ te ih zadržavali u prostorijama stare škole u Lukama. Za popisivanje i „čuvanje izdvojenih muškaraca“ su bili zaduženi pripadnici vojne policije. U ranim jutarnjim satima je u prostorije škole uletio poručnik Milutin Matić koji je prisutne vojnike VRS kritikovao zbog toga što loše „rade posao“ te da su „turci pronijeli milijon maraka“ i da će im on „pokazati kako treba pretresati muslimane i uzimati novac“. Matić je između ostalog rekao kako ima naređenje „da izvrši pretres zadržanih muslimana i da im oduzme sve vrijedne stvari, a posebno novac“ nakon čega su „pojedini muslimani (su) počeli sami vaditi novac i davati ga“. Zarobljenicima je bilo rečeno i kako će oni koji budu imali novac „iznijeti živu glavu“ dok za ostale to neće biti garantirano. Nakon što je pokupio sav novac, Matić je dao 170 maraka policajcu, a ostatak zadržao za sebe te napustio školu nakon čega je „posao priveden kraju“.
Načelnik štaba, Ljubiša Beara je naredio istragu po ovom slučaju nakon čega je pronađeno lice „koje je opljačkalo zarobljene balije“ te je 100 njemačkih maraka, „starog tipa“, „koje policajci nisu potrošili“ vraćeno – Glavnom štabu VRS, Sektoru za obavještajno bezbjednosne poslove.
Je li moguće krenuti prema naprijed? Moguće je. Samo treba…
…shvatiti da je genocid proces
Genocid je proces koji se razvija u više faza koje su predvidljive, ali nisu krute i definitivne. U svakoj fazi, koja je proces sam za sebe, preventivnim mjerama je krvoproliće moguće zaustaviti. Ne radi se o linearnom procesu, ali je logično da kasnijim fazama moraju prethoditi ranije faze, te da prethodne faze nastavljaju djelovati tijekom cijelog procesa. Prema profesoru Gregoryju Stantonu, osnivaču Genocide Watcha, proces genocida ima deset faza. Nakon klasifikacije, odnosno podjela na ”nas” i ”njih”, slijedi simbolizacija u kojoj se drugi obilježavaju simbolima, potom diskriminacija kojom se označenoj zajednici uskraćuju prava koja imaju ostali. Dehumanizacija je naredna faza u kojoj se označeni drugi stavlja u ravan neljudskog bića – životinje, štetočine, pošasti. Peta faza je faza organizacije koja podrazumjeva da iza genocida stoje institucije i država. Tokom faze polarizacije dolazi do odvajanja grupa, slijedi faza pripreme – kada se znakovito povećava zapaljiva retorika i mržnja s ciljem stvaranja straha. Progon je faza koja prethodi istrebljenju, masovnom ubijanju kao dijelu procesa koji se pravno naziva genocidom i koji može zaustaviti samo odlučna, snažna i brza vojna reakcija. Žrtva u očima počinitelja nije ljudsko biće, počinitelj je uvjeren da ubijanjem čini dobro svojoj zajednici. Posljednja faza je ujedno i upozorenje da se zločin genocida može ponoviti, a to je negiranje zločina.
…prepoznati obrasce negiranja zločina
Negiranje zločina genocida predstavlja pokušaj da se grupa nad kojom je zločin genocida izvršen psihički i kulturalno uništi. Genocid se nastavlja tako što se poriče sjećanje na ubijene. Jedan od uzroka negiranja genocida je bjeg od osjećaja krivice, a upravo je prihvatanje moralne kolektivne krivice „prvi korak u katarzi jednog naroda koja je neophodna da se genocid ne bi ponovio.“ Genocid je proces koji podrazumjeva kolektivitet i na strani žrtve, ali i na strani počinioca. Kolektivno negiranje genocida ima „bogat izbor odbrambenih mehanizama koji se odvijaju na nivou pojedinačne svijesti pripadnika jednog naroda.“ (Bećirević, 2009., 229)
Israel Charny, psiholog i istraživač, je primjetio određene obrasce prema kojima se negira genocid. On je primjetio kako se prije svega postavlja sumnja u statističke podatke i izriču tvrdnje prema kojima se radi o „puno manjem broju ubistava“. Potom se, s ciljem ublažavanja užasa, prelazi na relativiziranje smrti nevinih ljudi tako da se tvrdi da je smrt uslijedila „zbog rata“, ratnih uslova koje je dovelo do gladi, da je smrt uslijedila tokom migracija zbog različitih uslova (zdravstvenog stanja žrtve, vrućina, hladnoće i sl.). Užas će biti ublažen i nakon stvaranja različitih blokatora koji pomažu u odvraćanju identifikacije sa žrtvom i njihovim sudbinama, čime se žrtva posmatra kao problem, prijetnja koju je bilo potrebno otkloniti, a ne kao živo biće. Naredno relativiziranje i negiranje ide prema predlošku koji govori o tome da se zločin genocida dogodio davno, da se na prošlost i prošle događaje ne treba osvrtati i spominjati ih, a kako bi „rane zacijelile“, što se čini u korist realpolitike ili tobožnjih ekonomskih interesa sadašnje generacije. Posljednji je predložak izričito odbacivanje tvrdnji o počinjenom zločinu genocida i istodobno postavljanje protuoptužbe u kojoj se tvrdi da je žrtvama ustupana medicinska pomoć, adekvatna zaštita kao i da im se (u logorima, tokom progona) nastojala pružiti maksimalna ugoda.
Sasvim je izvjesno da će se donošenjem tzv. Inzkovog zakona negiranje i relativizacija genocida povući iz javne sfere, neće nestati, preselit će se u privatnu sferu i moći ćemo je nalaziti u paraliterarnim tekstovima kakav i jeste rogatički plakat. No ono što je možda i bitnije jeste suočavanje društva, mladih ljudi sa događajima i zločinima tokom 90-ih godina. Šta se o tome i na koji način uči u školama država nastalih raspadom Jugoslavije? Uči se vrlo malo, relativiziraju se i prešućuju zločini, djeca dobijaju jednu iskrivljenu sliku događaja ne samo o posljednjem ratu nego i o svim važnim pitanjima historije 20. stoljeća. Udžbenici i školski programi nisu demilitarizirani, imaju svrhu predvojničke obuke. Svoja djetinjstva provode u bijelim apartheidima, u duboko podijeljenim društvima ne samo prema vjerskim i etničkim osnovama, već i socijalno raslojenim, na gotovo paralelne svjetove odvojene sfere koje funkcioniraju na predmodernim postavkama.
Edin Omerčić je rođen u Puli 1981. godine, osnovnu i srednju školu je završio u Rovinju, a studij historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je i magistrirao na temu Bosna i Hercegovina u političkoj projekciji intelektualnih krugova 1991-1996. godine. Zaposlen je kao saradnik za modernu historiju na Institutu za historiju UNSA. Član je Udruženja za modernu historiju UMHIS iz Sarajeva. Doktorske studije je upisao 2015. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i trenutno radi na izradi doktorske disertacije na temu vezanu za djelatnost Srpske pravoslavne crkve tokom 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća. Čita umjerenom brzinom.
[1] https://tvprofil.com/serije/7279471/kuharica-kiflica/recenzija/50
[2] ICTY, https://ucr.irmct.org/, Komanda 1. milićke lpbr, organ za bp poslove, str. pov. br. 06/11, Izvještaj Komandi Drinskog korpusa, 12. 7. 1995.
