Odlaskom Mila Đukanovića završena je jedna era u crnogorskom političkom životu. Daleko od idealnog, mnogo bliže kriminalnom, političar Đukanović je uspio u jednom. Suočiti se s prošlošću i priznati greške. Poput genocida u Srebrenici, isporučivanja bošnjačkih civila paravojskama.

 U tadašnjem raspoloženju crnogorskog društva preživio je suočavanje s istinom, ali drugim političarima u regiji je to knedla prevelika za grlo, iz kojeg najčešće izlaze nacionalistički, huškački i negatorski povici.

 Kada je lider SNSD-a i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik rekao kako su Srbi krivi za genocid u Srebrenici, bio je jedan od rijetkih koji je upotrijebio taj termin prije nego što je genocid sudski dokazan. Znao je da takvim narativima neće uspjeti biti vlastodržac pa je preokrenuo priču.

Dok je na Palama 2016. otvarao studentski centar “Radovan Karadžić” koji se nikada nije zvanično zvao tako nego je to bio samo upotrebni naziv za javnost, Dodiku sam pokvario veselje postavivši mu pitanje: “Sjećate li se kada ste govorili da je Radovan Karadžić iz trezora Narodne banke ukrao milione?”

“Daj, majke ti mile, smakni se odavde”, odgovorio mi je Dodik, a onda je dobio aplauz.

Nije mi bilo ugodno nakon toga otići do automobila, ali znao sam da činim pravu stvar, kao što je to nekada radio Dodik. Umjesto aplauza dobio sam prezir i psovke usputnih prolaznika, ali dobro, to je proces i teži put. A tim težim putem, sve je odlučnije ne ići. Masi je potrebna zabava, linč i slavljenje nečasnih ljudi iz prošlosti i samo je pitanje da li ćete zadovoljavati i jačati masu ili ćete joj rušiti mitove i emancipovati je.

Suočavanje s prošlošću je teška rabota i često može da košta: novca, karijere, popularnosti, vlasti. I ono je, ako nije pitanje obrazovanja i razumijevanja, onda pitanje etike i morala. Da li ćete istini pogledati u lice i rizikovati šamare javnosti, ili zagrliti laž koju ćete koristiti kao opijum za mase.

Ni zakonska zabrana negiranja genocida, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i veličanja ratnih zločinaca nije mnogo uticala na suočavanje sa zločinima iz prošlosti. Bez istraga i optužnica i pravosudni sistem šalje poruku kako su takve stvari dozvoljene. Decenije negatorskih narativa stvorile su i kontraefekte pa se čini kako je sve prisutnija dehumanizacija cijelog jednog naroda, poput uvredljive ploče na sarajevskoj Vijećnici na kojoj piše “srpski zločinci”, jer zločin nema nacionalnost i nije dio genetskog koda, ma koliko često to neki željeli bezuspješno dokazati. Činjenice jesu da je to bila Vojska Republike Srpske i ti ljudi trebaju snositi odgovornost, ne vezivajući zločine za cijelu naciju, među kojima su oni rođeni nakon rata, poput mene, ili tek rođena djeca koja su još u stomaku dobila na Balkanu primarni, često opterećujući, dio kolektiviteta – naciju.

Dio te dehumanizacije prešutno će odobriti i oni koji zaista teže istini i zatvoriti oči kada se veličaju ratni zločinci poput Sakiba Mahmuljina, jer niko neće “prvi da počisti svoje dvorište”.

Nisu ni svi Njemci u potpunosti prihvatili greške iz II svjetskog rata, ali su to uradili političari i obrazovni sistem. Zato u Njemačkoj nije vijest, ako Nijemac zaplače nad sudbinom žrtava Holokausta, ali je vijest ako Srbin zaplače nad sudbinom žrtava genocida u Srebrenici. Tako sam se, samo jer sam plakao na projekciji filma Jasmile Žbanić “Quo vadis, Aida”, našao kao vijest u izvještima domaćih, regionalnih i svjetskih medija poput New York Timesa. Srbi, valjda, inače ne plaču nad tuđim mukama i stradanjima.

Ovakvo stanje je posljedica osjećaja nepravde, jer mnogi ratni zločini nisu procesuirani, neki zločini su kažnjeni blagim kaznama, a političari i lideri etničkih stranaka ne žele dublju saradnju od one koja se tiče raspodjele vlasti, čerupanja budžeta, javnih sredstava, grantova, donacija. Obrazovati, edukovati i emancipovati društvo košta, a s razvijanjem demokratije i suočavanjem to bi se poglavlje zatvorilo i ljudi bi se počeli zanimati za ekonomska pitanja, pitanja pravne države, sigurnosti, uslova života i kvaliteta javnog zdravstva, saobraćaja, kvaliteta javne uprave. To, jasno, vladajućim kastama nije ni opcija, a kamoli prioritet.

Kolektivne katarze nema i ne može biti ni u idealnim, a kamoli represivnim, autokratskim, nacionalističkim uslovima, pa je neophodno da to pokrenu oni, koji upravljaju političkim i društvenim procesima. To su prije svega mediji, mainstream mediji prevashodno, javni servisi, političari, kreatori obrazovnih politika i javne ličnosti, među kojima u prvom redu trebaju biti umjetnici.

Sučavanje s prošlošću je skupo za političare, ali je nemjerljivo skuplje za prosperitet i budućnost cijelog društva.

Slađan Tomić je novinar koji je karijeru započeo u informativnom programu Federalne televizije, a radio je u redakcijama TV1, Mediacentra, BUKE. U svom radu bavi se pitanjima političke odgovornosti, korupcije, poštivanja ljudskih i građanskih prava, te medijskom odgovornošću. Često je angažovan kao predavač medijske pismenosti. Kao mlađi istraživač radio je na nekoliko istraživanja, a autor je Specijalnog izvještaja Memorijalnog centra Srebrenica o negiranju genocida na društvenoj mreži TikTok. Student je II ciklusa studija žurnalistike na Fakultetu političkih nauka u Sarajevo.