Piše: Tarik Čalkić
Kako je višegodišnji, tradicionalni stil života postao ideal? Priče o tome kako je nekad u Bosni bilo bolje, svi su živjeli skupa u miru i poštovanju, išlo se na Bajrame i Božiće, sijelilo se po cijele noći i nije bilo bitno ko se kako zove. Jedina relevantna odrednica ljudskog identiteta je bila ko je kakav čovjek i otprilike ništa više. Mir i ljubav na sve strane, komšije se posjećivale i međusobno pomagale, pjevalo se, slavilo, išlo se na more. Fokus života je bio usmjeren na druženje, suživot, i nismo bili opterećeni s time ko je ko i tako dalje.
Mislim da nema potrebe detaljnije opisivati to, danas već mitološko razdoblje u kojem su živjeli naši stari, svakodnevno čujemo priče o tome, iako sami živimo u sjeni tog sretnog vremena. Nije riječ o Jugoslaviji i bivšem sistemu, ovo je stvar običnog čovjeka i njegovog života koji nekad nije bio ispran postratnim traumama i depresijom ili isprepadan konstantnim zveckanjem imaginarnog oružja protiv svakog ko ne pripada plemenu.
Život u kojem su ljudi bili ljudi, ujedinjeni u svojim različitostima, tolerantni, sa bogatom kulturom i tradicijom – život koji danas poneki neopredijeljeni intelektualci nazivaju BOSANSKI IDEAL.
Kad smo prestali biti dobri domaćini, za šta smo se odrekli suživota, ili kad smo prestali ostavljati fildžan viška? Zaista je teško uopšte detektovati momenat kad smo prestali biti ljudi a postali sjene, lomljive i ugrožene, u konstantnom strahu od svega svijetlog.
Jasno bi mi bilo da su danas svi veliki bošnjaci bogati i da lijepo žive, razumio bi da su svi veliki hrvati dobro obrazovani i progresivni i jasno bi mi bilo da svi veliki srbi žive na visokoj nozi. Tad bi razumio zašto smo jedan u svakom smislu zdravi stil života ostavili i podijelili se po bojama, kvazinacionalnostima, i okrenuli se svako svome toru i svako svome nacionalnom lideru čobanu (da oproste čobani).
Istina svi smo dobili nove primarne odrednice našeg prethodno ljudskog identiteta, danas smo B, H ili S, prijatelje smo zamijenili neprijateljima, suživot i toleranciju smo pogazili da bi ostali u trajnom strahu, dobrosusjetske odnose režemo tenzijom, brojimo žrtve i likujemo ko ih ima više. Pretvorišmo se u jadnike, ogorčene bijednike kojima ne preostaje ništa drugo osim pljuvanja po svemu. Duh zajedništva je istjeran i zamijenjen demonima ugroženog vitalnog nacionalnog interesa.
Ono što je dobro više nije dobro jer nije naše, nego tamo njihovo, svaki progres nosi svoj predznak, opće dobro je naše opće dobro i njihovo opće dobro. Hoće li nam dosaditi nacionalistička pseudo ideologija? Ovaj paravan koji nas drži ograđene, podijeljene i naoružane, dok se iza njega naše velike vođe bogate, poštuju i uvažavaju, u jednoj skoro porodičnoj idili kroje propagandu i retoriku straha i mržnje.
Stvorili su prostor u kojem cvjeta nezadovoljstvo, djeca se rađaju u dugovima, mladi odlaze, stari gladuju, a na vijestima slušamo kako je cifra od stohiljada obećanih radnih mijesta skoro dosegnuta.
Prodašmo dušu za zastavu, ustvari za zastavicu.
Tarik Čalkić, 24 godine iz Gornjeg Vakufa Uskoplja, magistar komunikologije / žurnalistike, i volonter u Omladinskom centru Gornji Vakuf – Uskoplje, pored toga aktivista i mirovnjak.
