Anegdota iz rata koju pamtim je o ljudima koje su odveli na kopanje rovova. Trajalo je danima, i kada su prvi put dobili hranu, to je bila jedna konzerva mesnog nareska na dvojicu muškaraca. Jedan je otvorio konzervu i stavio je između njih. Čim je konzerva dotakla površinu, drugi je pljunuo u nju. Pljunuo je i prvi, uzrujan pokušajem da se jedina hrana ne podijeli. Nakon razmjene uobičajenog repertoara psovki, promiješali su dobro sadržaj konzerve, podijelili na jednake dijelove i pojeli.

Nakon 25 godina završetaka svega iz devedesetih, osjećaj je kao da i dalje pokušavamo izaći iz rovova. Ukoliko sklonimo privid normalnog života i ciljeve koji su drugačiji od pukog preživljavanja, nismo zatvorili gotovo ništa od onoga zbog čega su mnogi stradali. Rat vas zauvijek obilježi, i ne prestaje prestankom oružanog sukoba. Bar kod nas nije.

„Liftovima,…, izvozili su umrle i teško bolesne, liftovima su odlazile mladenke i odlazilo se u rat.“ (Darko Cvijetić, Schindlerov lift)

Već u maju naše ceste urone u zagrljaje zelenila, naše planine i šume su prekrasne, naše rijeke hladne i žive. Naši ljudi su tražili spas na tim cestama, škripala su nepodmazana vrata hangara (Lars Petersen Feldballe, The Unforgiven), šume i dalje kriju nečije kosti a julska sparina je teža od crne zemlje. Ništa u ovoj državi nakon devedesetih nije ostalo netaknuto, neobilježeno strahotama. Ni rijeke, ni ceste, ni fabrike, ni ulice, ni liftovi ni šume. Rasturene riječi po tim mjestima, floskule koje pozivaju na sjećanja i poneka iskra preživjelih života pune naše stvarnosti od maja do jula. Šta stane u 25 godina? Masovne grobnice, korupcija, kolektivni centri, politički poeni, populizam, podijeljene škole, kvalifikacije ratnih zločina, revitalizacija stradanja, nestali, fašizam, Evropska unija, zakoni, pravna država, dijaspora, negiranje, veličanje, podjele, memorijali, ratna retorika, Srbi, Bošnjaci, Hrvati i ostali. Identiteti nam se crpe iz ratnog nasljeđa, odabrane kolektivne traume su ponekad jedino što vidimo. Jednodimenzionirana su ‘naša’ sjećanja, a naših je bar tri. Otpori ovome su uvijek korak iza. Postraće nas je naučilo da se postizanje pravde dešava jednokratno, možda u Hagu, a da posljedice zločina ostaju zauvijek. Vjerovanja u pravdu su ovdje getoizirana.

„Mi moramo naprosto stvoriti uvjete da sva mjesta tuge budu naše zajedničko sjećanje“ (Nerzuk Ćurak, Pamćenje zaborava i zaborav sjećanja)

Kada govorimo o genocidu, kažemo nakon 25 godina. Kažemo preko osam hiljada žrtava. Broj prisutnih zvaničnika. Nikada ne zaboraviti. Mrlja, odgovornost, osporavanje.

„Ono o čemu i danas razmišljam jeste: kako nam se sve to dogodilo? Pre nego što se dogodilo, nismo verovali da je takvo nešto moguće. A kada se dogodilo, počeli smo se navikavati na to zlo, koje nas je paralisalo, oduzelo nam svu snagu osim snage za preživljavanje … iz te stvarnosti nije bilo bekstva, svaka druga stvarnost bila je ukinuta i nepostojeća.“ (Filip David, Kuća sećanja i zaborava)

1 je sunce.

2 su oka.

3 su člana predsjedništva BiH.

4 su sastavna dijela ljudskog srca.

5 je kazni doživotnog zatvora za genocid u Srebrenici.

6 je temeljnih vjerskih istina u Islamu.

7 je dana u sedmici.

8 je Općih izbora u BiH dosada.

9 je planeta u sunčevom sistemu.

9 je žrtava genocida ukopano 11. jula 2020.godine u Potočarima.

Nasumični brojevi, čije značenje zavisi od ugla posmatrača. Šta se desilo i zbog čega u BiH je isto tako nasumični skup tačno odabranih interpretacija koje oblikuju kolektivne memorije. Spašavaju važno, brišu što ne odgovara. Komemoracije su nekada otužne, poput VIP dešavanja, a riječi koje dolaze se izgube u besmislu jednog dana naspram svih ostalih u kojima žrtve ostaju same. Otimaju im se sjećanja i taj jedan dan, a prilike za pijetet se gube u najrazličitijim formama svega i svačega. Pravo na sjećanje se ne smije privatizirati, naravno, jednako kao što se ne bi trebalo niti komercijalizirati. Odsustvo smisla, mehaničke radnje i parole, obilježavanje po defaultu. Ovo izaziva uznemironost od maja do jula, uznemirenost koju je teško obuzdati. Mučno je i teško, uprkos brojevima i slovima. L'art pour l'art. Genocid radi politike.

„Riječi su jezička prehodnica fizičkog nasilja.“ (John Freedman, Rječnik propasti)

Ne treba propitivati samo ulogu kreatora kolektivnih sjećanja i političke manipulacije. Mi smo obično samo posmatrači. Bystanders. Ili zviždači. On koji ponavljaju, upozoravaju, viču. Oni koji su izdajnici i ničiji. Ili pak oni koji zagovaraju sa pristojne udaljenosti, brojevima i slovima. Snagu riječi i jezika ne smijemo podcijeniti, bar ne sada, dok divljaju interpretacije sa nacionalističkim nabojima, a mi još uvijek pokušavamo izaći iz rovova. Kondicionalna opravdanost zločina nije bila nikad vidljivija a žrtve nikad više brojevi. Živimo u vremenu u kojem se dehumanizacija drugog i trećeg nastavlja, tu ispred nas a mi nismo sigurni koja je naša uloga. Ili jesmo; zbog čega smo upravo ovdje gdje se nalazimo.

„Priče su moćnije od krikova. Priče traju duže od galame.“ (Ece Temelkuran, Planina boli)

Ništa me u vezi srebreničke komemoracije ne dodirne osim tabuta posloženih u Potočarima. I onih koji godinama čekaju bar jednu kost svojih najmilijih. Zvuk zemlje po tabutu, 25 godina nakon smrti, je podsjetnik kolike su razmjere počinjenog genocida. Ni broj, ni slova, ni raznorazne savjesti i mrlje. Ko pamti preživjele? Sve politički korektno i očekivano izrečeno u ovom danu, sva osporavanja i negiranja, svi bijesni komentari, sve će se dobro izmješati u istoj činiji, podijeliti na jednake dijelove između onih koji su ih izricali, pojesti i nastaviti po matrici koja je uspostavljena. Društvena smještenost sjećanja preživjelih genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, ostaje obično van konstrukciju narativa o ratu. Po jedan dan za oko sto hiljada života.

Autorka je doktorandica pravnih nauka, trenutno radi kao pravna savjetnica i neovisna istraživačica. Oblasti njenog zanimanja su suočavanje sa prošlošću sa fokusom na kulturu sjećanja, ljudska prava, ustavno pravo. Autorica je objavljenih članaka, analitičkih, naučnih i istraživačkih radova u ovim oblastima.