Od svih priča koje su se ispreplele tokom minulog rata, u meni najslikovitije živi ona o Sarajliji Fahrudinu Kučuku, koji nije ostao da trune na zgarištu vlastite tragedije, nego je taj pepeo raspršio u hiljadu čudesnih leptira. Može li čovjek biti veći i bolji nego kada, uprkos tako tragičnom i strašnom gubitku djeteta, odluči da piše knjige za djecu i poklanja drugim mališanima osmijehe svog srca? A on je upravo to učinio, iako njegove Aide nema toliko dugo, iako je zaspala pogođena granatom i danas njihovim gradom ne šeta s unučićima, kojima bi Fahrudin sigurno bio divan uzor i tkao nevjerovatne priče. Pa ipak, taj čovjek nije ogrezao u mržnji, kriminalu, nije nikoga ubio, nego je umjesto puške uzeo olovku u ruke da bi drugoj djeci poklanjao čudesne priče. Nije oronuo od PTSP sindroma, ne pljuje po državi niti se busa svim silama upirući prstom u druge, okrivljujući, mrzeći, želeći zlo. Mogao je i tako, ali to ne čine ljudi. A jedina podjela na ovom svijetu je upravo ta – na ljude i neljude. Izabrao je život i nakon takve tragedije i nastaviti dalje. Može li se više od toga? Postoji li veća snaga – ne samo za nastavak života nakon strahota rata, nego i za građenje i izgrađivanje istog? Fahrudinova je tek jedna od mnoštva priča koje ulijevaju nadu i koje su najsvjetliji putokazi za dalje i naprijed. A njegov putokaz najviše sija zahvaljujući upravo djetetu.

Ima li čistijih i neiskvarenijih bića od djece? Oni su poput najtananijih listova papira, a odrasli su upravo ti koji treba da ih (na)uče kako će po tom papiru pisati. Odgoj, čestitost, iskrenost i poštenje koje sam dobila u amanet odmah po rođenju nikako nisu mogli da prihvate sve užase koje je donio rat. Nisam mogla ni zbog one spoznaje da je jedina podjela koja postoji upravo ona na dobre i loše ljude. Znam da nisam jedina koja je tako mislila ni tada, a ni sada, toliko godina po završetku rata. Duboko vjerujem da se moji, kao i svjetonazori mnogih drugih, nikako i ničim ne mogu narušiti. Usuđujem se čak da pomislim da su ti svjetonazori kao i Fahrudinovi i svih onih velikih ljudi poput njega.

U životu nisam dobila samo onaj porodični amanet, nego i priliku da radim s djecom. Bez obzira na to koliko s njima treba da budete posvećeni, pažljivi i učiti ih dobrom, oni će, upravo zbog svoje čistote i neiskvarenosti, najčešće znati bolje od vas. Djeca će vas odmah prozreti ako niste iskreni i neće vam pokloniti povjerenje, ako ga ne zaslužujete. Naravno da djeca znaju biti nestašna, nemirna ili nešto treće, ali nikako ne mogu da budu zla, podla, iskvarena. Pogotovo ne mogu i ne znaju da mrze. Takvim osobinama mogu ih načiniti samo odrasli. Ali, ako ih okružuju i odgajaju ljudi poput Fahrudina, oni će i sami postati ljudi. A kada postaneš čovjek, ne postoji društveno ili političko uređenje koje to može narušiti. Okrivljavati sistem, druge, ogrezati u neprestanom vraćanju u prošlost, mogu samo biti izgovori. Iz prošlosti treba da učimo, živeći i trudeći se danas da bismo imali sutra. To jeste težak zadatak u zemlji razorenoj i rasparčanoj ratom, podjelama, politikanstvom, huškanjem i širenjem mržnje. Ali to ne čine oni koji su doživjeli jezive tragedije. Naprotiv, najčešće su oni ti koji idu naprijed, opraštaju, bore se se za bolje sutra i pravedniji život. Život u miru, kakav jedino treba i biti. Kao što je zemlja „prkosna od sna“, kako to još davno veliki Mak napisa, takav može biti i čovjek. Samo što treba da skine poveze s očiju koje su mu stegnuli drugi i da se ogleda u dječijim očima.

Sjećam se vedrih i nasmijanih očiju dječaka kojeg sam upoznala ljetos. Kao i svako drugo dijete, pozdravila sam ga i započela razgovor, a deda se nasmijao i rekao da me ništa neće razumjeti, jer ne samo što živi u Švedskoj nego mu je i majka Šveđanka, a otac mnogo radi pa nema priliku da priča naš jezik. A dječak se i dalje smijao onim vedrim očima, vrlo brzo me počeo rukama „zvati“ da dođem, ako želi da mi nešto pokaže ili da se nečega igramo. Znam da smo se i te kako dobro razumjeli. A sve dok razumijemo djecu, razumjećemo i jedni druge. Bićemo u svemu i uvijek ono što je najvažnije postignuće tokom života – bićemo ljudi. Jedino tako možemo učiniti sve što je u našoj moći da priča nekog drugog Fahrudina ne bude priča o ocu koji raspršuje pepeo sa vlastite tragedije, nego priča o ocu koji svojoj kćerkici svako veče pred spavanje u snove raspršuje hiljade čudesnih leptira…

___________________________

Maja Đurić je rođena 1978. godine u Banjaluci. Nesuđena profesorica srpskog jezika i književnosti, koja nikada nije odustala od onoga što je najviše ispunjava odmalena, a to je pisanje.

Prije dvadesetak godina je objavljivala poeziju u Časopisu za kulturu „Album“. Danas je više okrenuta prozi, koju objavljuje na ličnom i „Buka“ blogu. Jedna od dobitnica nagrade „Buka“ portala za najbolju aktivističku priču u 2016-oj godini.

Živi u rodnom gradu i radi s djecom. Vjeruje da jedino čineći dobro možemo biti dobri sebi, drugima i društvu.