Piše: Nidžara Ahmetašević

Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) prestaje sa radom, nakon 24 godine ostavaljajući iza sebe naslijeđe sa kojim zemlje u regiji tek treba da pronađu način kako da se nose.

Tribunal je bio prvi međunarodni sud, nakon Nirnberga i Tokija, koji je procesuirao ratne zločine. Tokom više od dvije decenije rada, optužena je 161 osoba, među kojima su bili i predsjednici država, premijeri, visoki vojni i policijski dužnosnici. Svi optuženi su ili uhapšeni (neki nakon skoro dvije decenije bijega), ili su se sami predali, ili umrli prije ili tokom hapšenja.

Od 161 optuženog, njih 90 je procesuirano i osuđeno – 19 je oslobođeno optužbi. Među onima kojima je suđeno bila je i jedna žena, što se ne dešava često pred sudovima koji procesuiraju ratne zločine.

Tokom te 24 godine, Tribunal je saslušao svjedočenja 4,650 ljudi koji su govorili o počinjenim zločinima, bilo kao žrtve, počinioci ili svjedoci. Ostalo je više od 2.5 miliona stranica sa transkriptima iz sudnica, koje nažalost nije lako pretraživati u online bazi, a čine vrijedan arhiv.

Ti transkripti, kao i mnogo šta u Tribunalu, rađeni su na čudan način. Svjedoci koji su dolazili sa prostora Jugoslavije su govorili na svom maternjem jeziku, da bi ta svjedočenja bivala prevođena, i na osnovu prijevoda rađeni transkripti, koji su potom prevođeni na jezike ljudi koji su nekada živjeli u Jugoslaviji. Apsurdan proces koji mnogo govori o samom Tribunalu.

Ostaju također bezbrojni artefakti koji su za sada, i tako će ostati, skriveni u kutijama nepreglednog arhiva Tribunala. Ti artefakti za sada nisu bili dostupni nikome, čak ni istraživačima, i još nije jasno kako će sa njima biti postupano u budućnosti.

Vjerovatno nikada nećemo saznati koliko artefakata je uništeno, a ono što znamo, nećemo saznati ko je odgovoran za to uništavanje. Kao u slučaju preko 1000 artefakata iz Srebrenice uništenih nakon višegodišnjeg nepravilnog čuvanja. Ti artefakti, za članove porodica pravo blago, su uništeni nemarom djelatnika Tribunala. Već smo naučili da jedino UN i njihovi uposlenici ostaju nedodirljivi i da nema suda koji im može suditi.

Tribunal je svojim radom u mnogim slučajevima donio odluke koje su bile presedani u međunarodnom pravu. Možda jedna od najvažnijih se odnosi na odluku kojom je silovanje i seksualno zlostavljanje u ratu prepoznato kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, dok su svjedočenja i izrečene kazne ohrabrila preživjele da progovore i o ovom zločinu, ne samo u regionu nego u svijetu.

Sa druge strane, Tribunal je propustio šansu da procesuira odgovorne za ratno-huškačku propagandu. Tako oni koji su poticali na rat, i koji su uticali na kreiranje jezika mržnje koji su i danas živi, su ostali nekažnjeni. Ipak, u ne malom broju presuda se spominje uloga medija i onih koji su osmišljavali propagandu, što je dio naslijeđa i na nama je da pronađemo način kako da to iskoristimo. 

U jednom od intervjua koje je dao ove godine, predsjednik Tribunala Carmel Agius je rekao i kako iza sebe MKSJ ostavlja ogromnu kolekciju utvrđenih činjenica. “Dajemo vam istinu o onom što se desilo. Ne nudimo pomirenje, jer mandat ovog suda nije da to uradi”, rekao je.

Mandat suda nikada nije bio, niti je mogao biti, da utiče na pomirenje. Ipak, propustio je sud mnogo prilika da pronađe način da spriječi manipulisanje činjenicama koje su utvrđene, ili barem da takve pokušaje javno osudi i ponudi ispravno tumačenje. Za tako nešto nisu imali organičenje, ali ni volje ili interesovanja.

Zato su političari iz regije, njihovi poslušnici u medijima, nevladinim organizacijama, čak i akademiji, koristili to odsustvo interesovanja da tumače utvrđene činjenice onako kako im odgovara. Često koristeći istu retoriku kao neposredno prije ili tokom rata, održavajući taj jezik mržnje živim.

I tako smo naučili da oni koji tumače utvrđene činjenice su oni koji daju pravac cijelom procesu suočavanja sa prošlošću, kao i mogućem procesu pomirenja. I ta činjenica je zastrašujuća kada na vlasti imamo ili iste ljude koji su bili aktivni tokom rata, ili ljude koji su im bili bliski, odnosno one koji slijede iste ideje. Još gore je da činjenice tumače oni koji su vođeni ličnim interesima, a nikako onim što bi bilo za opće dobro, a njima često sama ideja zdravog suočavanja sa prošlošću ne ide u korist jer potencijalno donosi kraj njihove vladavine.

Nesumnjivo je ipak da Haška zaostavština može biti važan putokaz na putu suočavanja sa prošlošću. U nekim zemaljama regije taj proces su otvorile uglavnom nevladine organizacije ili grupe građana, odgovorni mediji i umjetnici. Takvih primjera je puno u Bosni i Hercegovini, dosta u Srbiji i na Kosovu, ali znatno manje u Hrvatskoj, što je vidljivo po reakcijama na presudu liderima Herceg Bosne.

Možda najbolji primjer kako vođeni činjenicama utvrđenim u Haagu se može napraviti pomak i kreirati atmosferu u kojoj se raspravlja o suočavanju sa prošlošću i eventualnom pomirenju, je iz Prijedora. U ovom gradu su građani sami, bez neke formalne organizacije, počeli otvarati pitanja i pronalaziti načine kako da međusobno pričaju o onom što se desilo u ratu. U onom što rade, uveliko se oslanjaju na činjenice utvrđene u Haagu. I atmosfera u ovom gradu se mijenja, možda sporije nego bi htjeli oni koji učestvuju u procesu, ali je promjena primjetna.

Civilni sektor, mediji, obrazovne institucije, istraživači, umjetnici… imaju zadatak da pronalaze načine kako da iz svega onog što nam je ostavio Tribunal izvuku poruke i tumače ih. Odgovorno i savjesno. I daleko od političara.

Druga mogućnost je prijedorski model u kojem građani, umorni od tuđih tumačenje i manipulacija, počinju sami kreirati svoj model suočavanja sa prošlošću, a bazirano na utvrđenim činjenicama.

Naravno, uvijek postoji velika opasnost od manipulcija, i zato je bitna uloga obrazovnih institucija, koja je za sada uglavnom negativna jer postojeći sistem obrazovanja je i sam zasnovan na manipulacijama i neprofesionalizmu, i zatrovan ovdašnjom politikom.

Samo proces suočavanja sa prošlošću koji nije obojen propagandom i manipulacijama, ima šanse da otvori prostor za razgovor o pomirenju, a potom i definisanja tog pojma u našim okvirima. Jer nije pomirenje isto svim društvima.

Taj proces pomirenja prema pobornicima modela tranzicione pravde, je nešto do čega se dolazi primjenom niza mehanizama, a koji uključuje i konsultacije sa medijima, civilnim sektorom, ali i polički potezi. No, i sam koncept tranzicione pravde je odavno vrlo upitan, te je potrebno stalno iznalaziti nove pristupe i modele.

Suština je u pronalasku način kako da do nedavno zaraćene strane pričaju o prošlosti, na način koji neće uzrokovati nove probleme, i bez korištenja jezika mržnje.

A taj proces traganja za pomirenjem, ili suočavanja, je uvijek bolan. On vraća neke stare rane, i – dokazano je i istraživanjima – uzrokuju psihološku traumu za učesnike. No, ima slučajeva u kojima je u konačnici doveo do poboljšanja veza unutar zajednica.

Činjenice su sada dostupne i ono što predstoji je izgradnja odgovornog društva koje će ih znati tumačiti na način da doprinose kolektivnom ozdravljenju.