Jednog čudnog dana, neko je odlučio da započne rat u Sarajevu. Svjesno ili nesvjesno, tako je promijenjena sudbina sviju nas koji smo tu rođeni i živjeli i koje niko nije pretjerano pitao o izboru života kakav želimo da imamo. Ono isto Sarajevo – kolijevka emocija, različitosti, kulture i topline, u jednom danu se pretvorilo u kolijevku užasa.

Spašavajući sebe, sa sobom smo ponijeli dvije torbe. Šta može stati u dvije torbe četveročlane porodice, od kojih je dvoje male djece? U tom slučaju roditelji, u tridesetim godinama, moraju biti spremni na bijeg dokle ih god noge nose. Bile su poželjne dvije torbe, pogodne za trčanje. Tako smo i otišli – ostavljajući za sobom sve svoje.

Ostao je tako negdje i bakin i dedin stan – čuvar uspomena. U njemu je zaustavljeno vrijeme i svaka sitnica je u njemu značila jedan cijeli život za nas. Svaka stvar u tom stanu je imala energiju ljubavi. Ali u onom ratnom smilslu, kada je neko odlučio da uđe u njega i „zauzme“ ga, nije bilo ničega vrijednoga. Tako je i bilo, jednog dana, kada je u vihoru rata određeni gospodin odlučio da taj stan proglasi svojim. Sav bijesan što u njemu nije bilo ničega što bi njemu moglo donijeti dodatnu zaradu, uzeo je naše fotografije i izbacio ih iz stana. Po priči naših komšija, bile su svuda po stubištu. Naše prve fotografije – od rođenja, prvih rođendana, slika sa bakom i dedom kojih više nema… sve je bilo rasuto po stepenicama, dok su svuda okolo zviždale granate.

Negdje baš u tom periodu često sam znala čuti majku kako govori da joj je jedino žao naših fotografija, da se sve ostalo da ponovo steći i namiriti – ali da će joj to uvijek ostati bolna tačka – da je izgubljen svaki trag naših srećnih života, odrastanja i ljubavi.

Jednog čudnog dana, neko je odlučio da se rat u Sarajevu okonča. Poslije izvjesnog vremena, moji roditelji su otišli u uništeni grad – da pronađu ko zna šta. Pokucali su tako na vrata i prvoj komšinici, koja je živjela preko puta stana bake i dede. Komšinica je tu provela cijeli rat. Bila je suprotne nacije od naše, ali po svemu sudeći to uopšte nije bitno. Nije bilo bitno ni prije, a ni poslije. U našem stanu živjeli su ko za koji po redu ljudi i nije bilo pametno da im se uopšte obraćamo.

Komšinica ih je ljubazno i srdačno primila, kao i uvijek. Različite nacije, ista muka. Isti ljudi, isti strahovi. Ljubav jednaka kao i prije. Ta žena nas je zaista voljela. A i mi nju.

Počastila ih je kolačima i svime što je imala. Pričala je o tome šta joj se sve dogodilo, ali bitna je živa glava, nekako će se sve ostalo namiriti. U određenom momentu, otišla je u drugu sobu i iz nje donijela pune dvije vreće. Pune dvije vreće naših fotografija….. onih istih, što su bile rasute po stubištu…. Ona ih je našla i pokupila. Zajedno sa njom, čekale su nas i kraj rata. Znala je da će jednog dana ponovo biti sa nama. Ova žena je sačuvala sve naše uspomene.

Gospođa, kojoj je po rođenju pripala suprotna nacija od naše, sačuvala je fotografije koje je izbacio gospodin, kome je po rođenju i igrom slučaja pripala ista nacionalnost kao i naša.

I tu je sav apsurd rata. Ne ponovilo se više nikome, nikad.

Dušica Stevanović rođena je u Sarajevu 1982. godine. Po zanimanju je magistar ekonomskih nauka.Trenutno živi i radi u Banja Luci.