Piše: Elma Selman
Parafrazirajući Idith Zertal (1998), mi se nikada ne bavimo samo prošlošću, nego manifestacijama i (zlo)upotrebama, najčešće politički motiviranim, te prošlošću u sadašnjosti i načinom na koji ona određuje budućnost. Samim tim, suočavanje s prošlošću nije samo bavljenje onim što se u prošlosti desilo, nego i kako je ta prošlost kreirala našu sadašnjost i kako formira naše viđenje budućnosti, te upravo iz tog razloga nije moguće samo „ostaviti prošlost da bude prošlost“, na što mnogi političari s naših prostora u svojim predizbornim i dnevnopolitičkim govorima često pozivaju. Kako je moguće razmišljati o budućnosti bez bilo kakvih referenci? Te reference mogu ići u smjeru reagovanja na prošlost i sadašnjost na direktan način, baveći se konkretnim događajima, ali isto tako mogu ići u smjeru potpunog negiranja i odmicanja, sa željom da se kreira potpuno drugačija socijalna, ekonomska, politička ili druga situacija. Referenca je uvijek prisutna.
Suočavanje s prošlošću sveobuhvatan je proces koji seže od institucionalnih pristupa do individualnih akcija i može obuhvatiti svako ljudsko djelovanje. Jedan od pristupa je svakako i umjetnost, za koju je moguće reći da predstavlja primjer (zajedno s terminom suočavanje s prošlošću) Wittgensteinova (Philosophical Investigations, 2004) koncepta jezičke igre (Language Game), gdje umjetnost ima onoliko definicija koliko i pokušaja definiranja i konteksta u kojim se riječ koristi.
No, da zaigramo (jezičku) igru. Umjetnost ima politički potencijal zbog činjenice da i umjetnost i politika dijele istu sferu, oni su fenomeni koji zahtijevaju prisutnost drugih. Fokusirajući se na izvedbenu umjetnost, predstave i performansi se izvode u prisutnosti mnoštva, publike u pozorištu, galeriji, ili na javnim površinama, te upravo tu leži potencijal izvedbene umjetnosti. Mnoštvo javne sfere služi kao zaštitnik od ujednačenosti ideološkog pristupa i značajno se razlikuje od javnog mišljenja koje je društvena konstrukcija generalizacije. U procesu suočavanja s prošlošću ova sfera olakšava i omogućava da se pojedinačne životne priče dijele i uključe u raspravu o prošlosti u kojoj se prošlosti može dati značenje i kao takvo, kao sjećanje, služiti kao vodič za budućnost.
Prošlost Zapadnog Balkana ima različita tumačenja i različite „istine“, koje su obično sukobljene. Značenje prošlosti uniformisano je u nacionalističkoj ideologiji, koja ga preoblikuje prema potrebama političkog dnevnog reda, gdje gotovo da nema prostora za otvorenu raspravu. Suočavanje s prošlošću ima uobičajen smjer, gdje se žrtve i preživjeli koriste kao objekti i gorivo za očuvanje vladavine političkih oligarhija.
Mogućnost da se iznese priča, viđenje, ili postavi pitanje, i da svaki član publike, kroz svoje iskustvo odnosno filter sazdan od iskustava, doživi ili na bilo koji način bude dotaknut onim što vidi, osjeti i čuje, čini izvedbenu umjetnost načinom da se bavi komplikovanim socioekonomskim i političkim stanjem u kojem živimo.
U Bosni i Hercegovini, u kojoj je prošlost sveprisutna, umjetnost nalazi načine da se bavi temama koje živimo, da se kroz dokumentarni ili fikcionalni pristup „suoči“ s prošlošću u nadi i sa željom izgradnje konstruktivnog društva koje je spremno graditi, za sada samo floskulu, bolju budućnost.
U vlastitoj praksi, kao autorica i kao gledateljica, pronalazim tri osnovna načina na koje se izvedbena umjetnost bavi prošlošću (sadašnjošću i budućnošću).
Prvi pristup podrazumijeva postavljanje pitanja i pozivanje na odgovornost vladajućih političkih elita koje su u proteklom poslijeratnom periodu onemogućavale otvorene rasprave o prošlosti. Izvedbena umjetnost poziva na odgovornost za zaustavljanje otvorene rasprave i manipulaciju prošlošću za političke agende. Onemogućavanjem rasprave u prisutnosti mnoštva okupljenih u javnoj sferi ne može se postići razumijevanje i dati značenje prošlosti, što posljedično dovodi do viktimizacije i objektivizacije članova društva, a što dalje rezultira nedostatkom mogućnosti da sjećanje služi kao vodič, a ne kao gorivo za političke manipulacije.
Drugi pristup bavi se upravo žrtvama i svjedocima proteklog rata i načinom na koji oni utiču na generacije rođene nakon rata. Objektivizacijom žrtva nužno gubi svoju subjektivnost, iz čega proizlaze najmanje dvije implikacije – jedna je to što se kao objektima i brojevima žrtvama može lako manipulisati i zloupotrijebiti ih za već spomenute političke agende, dok je druga da se objektivizacijom žrtve lišavaju mogućnosti djelovanja politički jer politička akcija preuzima individualnu akciju i odgovornost. Izvedbena umjetnost može pridonijeti re-subjektivizaciji žrtava, preživjelih i svjedoka kroz prostor predviđen za životne priče koje će biti ispričane i dijeljene u javnoj sferi. Na taj način doprinosi se procesu ozdravljenja žrtava, preživjelih i svjedoka, s jedne strane, dok im se pomaže da ponovno prihvate položaj subjekta, i kao takvi mogu politički djelovati, s druge strane. U tom se procesu pojavljuje empatija i solidarnost, solidarnost koja nije proizvod generalizacije ili uniformnosti nacionalističkih ideologija, već prihvatanja ličnih životnih iskustava koja zajedno govore o prošlim događajima.
Treći pristup podrazumijeva prividan odmak od prošlosti okretanjem ka i imaginacijom budućnosti. Kako mi to želimo da živimo? Šta je to što bi nas učinilo sretnima i zadovoljnima u socijalnom, ekonomskom ili političkom kontekstu? Koje su to vrijednosti koje želimo prenijeti u budućnost? Ova i slična pitanja također govore o onome što živimo, što kritikujemo, i kako se u ovoj državi i društvu osjećamo, te pretpostavlja društvenu angažiranost par excellence, gdje se utire put da sjećanje i iskustvo služe kao vodič za budućnost.
U posljednjem projektu, teatarskoj predstavi „Hajđekud“, rađenoj s učenicima i učenicama srednjih škola iz Prijedora, participativnim pristupom istraživala se tema budućih sjećanja. Participativni pristup radu omogućio je prostor i vrijeme u kojem su se kroz smijeh, zabavu, ali i ozbiljnost i predanost ispisivali dijalozi, odigravale scene grupne i individualne amnezije, odnosa društva prema njihovim generacijama, kao i vrijednosti koje žele da popločaju njihove puteve. Autori predstave su učenici i učenice. Sam proces uveo je horizontalnu metodologiju, gdje su se, uz pomoć fasilitatora/ica, uloga koje su imali nastavnici/ce i profesori/ce prijedorskih osnovnih i srednjih škola, otvarale teme za koje učenici i učenice smatraju da govore o njihovim generacijama, odnosu sa starijim generacijama, te njihovoj ulozi u društvu. Mnogo toga se zaboravlja, nekad prosto jer vrijeme prolazi, a nekada jer je tako lakše. Ima i tema koje se u Prijedoru ne zaboravljaju, ali se o njima i ne priča. U toku procesa stvaranja predstave 25 učenika i učenica srednjih škola iz Prijedora prolazilo je kroz radionice filma, pozorišnog pokreta, radili su na tekstu, glasu, scenografiji, kostimu, i osmislili predstavu koju su iz zabave nazvali „Hajđekud“ (skraćeno od Hajde! Gdje? Kuda?).
Umjetnički radovi, predstave, performansi služe i kao vrsta privremenih spomenika koji se iznova dižu u podneblju gdje zvanična memorijalizacija predstavlja još jedan izvor sukoba konfrontirajućih nacionalističkih ideologija.
Prethodne izjave o ulozi i snazi umjetnosti u suočavanju s prošlošću izgledaju pretjerano optimistično i romantizirano, a možda i jeste tako ako su promatrane kroz lanac potrošačkog društva, gdje sve treba imati ekspresne rezultate. No, ako se promatra kroz prizmu akcija i reakcija, gdje „svaka akcija ima reakciju i gdje je svaki proces uzrok novim procesima“ (Arendt, 1959), tada je izložen potencijal izvedbene umjetnosti.
Umjetnost mijenja i utiče na pojedince i društvo prvenstveno na podsvjesnom i intimnom nivou, a tek naknadno na društvenom i političkom. U kojoj mjeri, vrlo je teško reći, ali da svakako ostavlja traga i otvara (barem) mikroprostore za dijalog ne može se poreći.
Elma Selman, rođena 1983. u Prijedoru (Bosna i Hercegovina), trenutno živi i radi u Sarajevu. Završila je Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za psihologiju, sa završnom tezom Odnosi između umjetnosti i psihoterapije u art terapiji. Nakon toga upisuje Nomad plesnu akademiju (2008), program savremenog plesnog obrazovanja, i MA u ljudskim pravima i demokraciji u Jugoistočnoj Evropi, sa završnim radom Može li prošlost proći? Uloga pozorišta u suočavanju s prošlošću na Zapadnom Balkanu (2014). Licencirana je Gestalt psihoterapeutkinja. Radi i djeluje kao psihoterapeutkinja, umjetnica i aktivistkinja.
