Prije otprilike 60 godina njemačka filozofkinja Hana Arent tokom izvještavanja sa suđenja Adolfu Ajhmanu upotrijebila je po prvi put izraz ‘banalnost zla’ i započela jednu od najvećih diskusija o moralnoj odgovornosti u 20. vijeku. Dvije godine po završetku suđenja, 1963, Arent objavljuje knjigu Ajhman u Jerusalemu gdje pokušava da razumije razmjere Holokausta, ali i prirodu zločina za koji je Ajhman bio optužen, te povuče granice moralne odgovornosti pri izvršavanju naredbi. Polovinu vijeka kasnije, izraz banalnost zla je postao svojevrsni kliše ali i predmet kritika i mnoštva tumačenja. Međutim, rasprava o onom običnom u zločinima, odnosno rutinskom i bez moralnih implikacija, ostaje često relevantna i potrebna u današnjim post-konfliktnim društvima.

U večer 11. maja 1960, izraelska tajna služba Mosad kidnapuje 55-godišnjeg Rikarda Klementa ispred njegove kuće u predgrađu Buenos Ajresa i smješta ga na tajni avion koji leti u Tel Aviv. To su posljednji sati koje Klement provodi kao slobodan čovjek, obzirom da iz tog aviona nije izašao Rikardo, već Adolf Ajhman, tvorac politike ‘konačnog rješenja jevrejskog pitanja’ i jedan od glavnih arhitekti Holokausta. Godinu dana od njegovog hapšenja u Jerusalemu počinje jedno od najvažnijih suđenja u svjetskoj istoriji. Izraelski Premjer Ben Gurion poziva preko 500 stranih novinskih dopisnika sa ciljem da suđenje postavi u centar svjetske pažnje kao svojevrsnu lekciju čovječanstvu o stradanju i patnji Jevreja.

“Dok stojim ovdje pred vama, sudije Izraela, da vodim tužbu protiv Adolfa Ajhmana, ja ne stojim sam. Uz mene je šest miliona onih koji optužuju. No oni ne mogu da ustanu i da pokažu prstom prema onome koji sjedi u odjeljku i da poviču: ‘Optužujem!’. Ne mogu jer je njihov pepeo nagomilan po brdima Aušvica, poljima Treblinke i šumama Poljske. Njihovi su grobovi rasuti širom Evrope. Njihova krv izvikuje, no njihov se glas ne može čuti. Stoga sam ja njihov predstavnik i u njihovo ime ja ću da otpočnem ovu užasnu optužnicu.”

Smješten u stakleni kavez otporan na metke, ne zato jer je opasan po druge već iz straha da ne bude ubijen prije presude, Adolf Ajhman sluša uvodne riječi tužioca Gideona Hausnera. Sudi mu se po 15 tački optužnice, između ostalog za genocid, zločine protiv čovječnosti i zločine protiv jevrejskog naroda, za koje se Ajhman izjašnjava ne samo da nije kriv, već i da je njegova savjest mirna, što će i pokušati da dokaže kroz narednih 14 sedmica suđenja. Ajhmanovu odbranu vodi njemački advokat Robert Servatijus, plaćen od strane izraelske Vlade. Uz to što je nemoguće naći advokata u Izraelu koji bi zastupao odbranu, te je napravljen izuzetak u pravu na zastupanje, potrebno je napomenuti da Servatijus nikada nije bio član Nacističke partije i da Ajhmana zastupa isključivo iz uvjerenja da svako zaslužuje pravično suđenje. Ostaće upamćena njegova izjava da se njegov klijent ‘Ajhman osjeća kriv pred bogom, ali ne i pred zakonom.’ Godinu dana kasnije, Sud donosi presudu da je Ajhman kriv po svih 15 tački optužnice, te 1. juna 1962. biva obješen i kremiran, a njegov pepeo bačen u Sredozemno more kako ne bi mogao biti pokopan ni u jednoj drugoj državi. Međutim, u periodu između njegovog hapšenja i pogubljenja, Arent svojim pisanjem dijeli intelektualnu javnost i izaziva brojne kontroverze i žestoke kritike.

Ajhman nije bio obični ratni zločinac. Naime, između 1938. i 1945. on uspostavlja mehanizam za efikasan prevoz zatvorenika širom Trećeg Rajha, i radi kao jedan od glavnih administratora za transport Jevreja, Roma, Afroamerikanaca, homoseksualaca, komunista, mentalno bolesnih i hendikepiranih osoba do logora smrti. U tom postupku, Ajhman sebe vidi kao birokratu koji za svojim stolom u kancelariji ne radi ništa protuzakonito, već izdaje rasporede za dolaske i odlaske vozova, te utovar i istovar ljudi sa istih. Štaviše, ti postupci su samo izraz volje njegovih nadređenih i djeluju unutar postojećeg zakonskog okvira. U toku suđenja, Ajhman se brani riječima:

‘Nisam imao ništa sa ubijanjem Jevreja. Nikada nisam ubio Jevreja, ne-Jevreja, niti bilo koga drugog. Nikada nisam izdao zapovijed da se ubije Jevrej, ne-Jevrej, ili bilo koje drugo ljudsko biće.’

Iako se nedostatak mens rea principa provlači kroz diskusije o Ajhmanovoj namjeri da ubije, ili nedostatku iste, Arent njegov zločin ne promatra kroz prizmu nedostatka namjere da ubije, već ga optužuje za ne promišljanje o posljedicama svojih postupaka. Prema Ajhmanu, njegova jedina namjera je bila da napreduje u Nacističkoj partiji i karijeri birokrate, dok je savjesno izvršavanje posla bio njegov način da to ostvari. Ajhman tokom suđenja tvrdi da čak nije ni dijelio duboka ideološka uvjerenja svojih nadređenih, već je jednostavno uživao raditi ono u čemu je bio dobar po prvi put u životu – izvršavati naredbe sa potpunom efikasnošću. Iako kasnije otkriveni dokumenti, kasete i tonski zapisi otkrivaju da to nije bila potpuna istina, te da je itekako bio privržen ideji arijske rasne čistoće, tokom suđenja Arent se pita do koje mjere je neko odgovoran za naneseno zlo, bez da posjeduje zlunamjeru kao takvu. Mnogi su optužili Arent da frazom o banalnosti zla umanjuje težinu Ajhmanovih zločina. Ali ona upravo u banalnosti zla vidi podjednaku opasnost i potencijal za uništenje kao i u ‘zlim namjerama’ i ubilačkim poduhvatima. Naizgled oslobođeno zle namjere, te svakodnevno, rutinsko i obično, zlo postaje daleko destruktivnije jer je opšte prihvaćeno od sredine i okruženja u kojem se dešava. Ovdje dolazimo do centralnog dijela njenog argumenta –Arent smatra da ne promišljanjem o posljedicama svojih postupaka, Ajhman nije ugrozio samo Jevreje, Rome, i ostale koji su stradali, već cijelo čovječanstvo. Analogno, svako ko svoj posao obavlja rutinski i po naredbi, bez propitivanja moralnosti istog ili bilo kakve vrste fizičkog i moralnog otpora u datoj situaciji predstavlja opasnost po čovječanstvo. U ovom slučaju dekadencija razuma i misli ide ruku pod ruku sa pokušajem destrukcije cijelih naroda. Shodno tome, ne razmišljanje ili promišljanje o postupcima je prvi korak, koji ne vodi nužno do katastrofalnih posljedica, poput genocida, ali sasvim sigurno može. Pogrešno bi bilo zaključiti da su bezuslovna pokornost naredbama i nedostatak kritičke misli o posljedicama olakšavajuće okolnosti. Prema Arent, Ajhmanov ‘zločin’ je takođe to što on nije imao svoje ‘ja’ –što je bio čovjek bez motiva i uvjerenja, koji ne razlikuje dobro od zla, niti lijepo od ružnog. Čovjek bez savjesti kojemu su žrtve samo brojke i statistike. Odbijanjem da razmišlja, Ajhman daje primat državnom nad moralnim zakonom. On postaje lakmus papir svake ideologije. U tome leži sva banalnost zla koju Arent želi naglasiti–zlo nije nužno potrebno tražiti u fanaticima, sociopatama, ideolozima, već u običnom čovjeku koji ‘samo radi svoj posao.’ Zašto je to nama bitno?

Aleksandar Hemon jednom prilikom komentariše video u kojem srbijanske paravojne jedinice Škorpioni pucaju u leđa maloljetnim zatvorenicima u Srebrenici, dok se vojnik koji rukuje kamerom konstantno žali na bateriju. Ta osoba ne vidi ništa sporno u leševima koji se gomilaju ispred njega, već on iskazuje frustracije baterijom na kameri jer mu ne dozvoljava da radi svoj posao kako treba. On u tom trenutku traži razumijevanje za svoj banalni problem. Mnogo je sličnih slučajeva, vjerovatno mnogo više onih za koje nikada nećemo ni saznati. Shodno tome je potrebno razumjeti da u ratnim zločincima rijetko kad ima nešto fascinantno, zvjersko i urođeno zlobno. Baš nasuprot, to su često ljudi bez sopstvene volje, ideje i autonomije koji svoje nesigurnosti i nedostatke nadomješćuju utapanjem u masu, podčinjavanju sili i izvršavanjem zakona. Toga se treba sjetiti kada se zapitamo kako su ljudi bili sposobni ubijati svoje dojučerašnje komšije, radne kolege, prijatelje. Takva podanička svijest, reći će Arent, leži u svakom običnom čovjeku koji je moralni zakon zamijenio naredbom nadređenog, i tu je srž banalnosti zla, poslušnost i ne promišljanje niti o vlastitim postupcima, niti o njihovim posljedicama.

Foto: Aplikacija Adolfa Ajhmana za unaprijeđenje iz SS podoficira u SS oficira. Fotografija je iz javne arhive.

Adnan Smajić (1992) diplomirani je pravnik, trenutno na drugoj godini master studija političkih nauka na univerzitetima u Lajpcigu i Beču. Zainteresovan je za pitanja nacionalizma i kolektivnog sjećanja, te radi na istraživanju različitih praksi komemoracije u post-konfliktnim društvima.