Jednog dana, poziv na molitvu s mlađe Arnaudije i starije Ferhadije susrest će se pred kapijom banjalučke gimnazije. Profesorica likovne kulture govoriće glasnije o predstavljanju Boga, kako bi đaci bolje razumjeli zadatak koji je pred njima. U učionici preko puta, njihovi vršnjaci će nakon četrdeset pet minuta napredne pretrage raspravljati o simbolima moći srednjeg vijeka i (post)moderne. Kada se ti ezani budu oglasili drugi put u istoj smjeni, i jedni i drugi već će uspješno završiti svoje zadatke i poći kući. Njihova domaća zadaća biće da razmisle i obrazlože šta je sve uticalo na činjenicu da se danas u jednoj evropskoj zemlji otvoreno predstavlja Božji lik dok ezani nadglašavaju profesore. Neke od tih radova njihove kolege prevest će na engleski, njemački, francuski, ruski, japanski, arapski, kineski, vjerovatno i na albanski, rumunski, mađarski i poljski.

Potom će otići na veliki odmor. Neko će donijeti zelenu novčanicu koju je pronašao u starim stvarima, apoen od jedne konvertibilne marke koji je davno izašao uz upotrebe, i do kraja pauze već će pronaći sve podatke o životu i radu Ivana Frane Jukića, njihovog slavnog sugrađanina, fratra, čovjeka koji se smatra prvim bosanskohercegovačkim novinarem. Vratiće se na časove matematike i fizike s kojih će žuriti na probu za redovni sedmični večernji koncert školskog orkestra na glavnom gradskom Trgu. Dok budu čekali početak nastupa, pogledaće prema nebu i uočiti minaret na krovu poznatog banjalučkog hotela. Do ujutro će već povezati značenje i označeno u tom nevidjivom znaku razvoja, života i kulture svog grada. Potom će se zaputiti na bazen, biciklima koje im je poklonila škola. Ostatak dana provest će na praksi, plaćenoj obuci koja će im omogućiti da ljetni raspust provedu putujući Evroazijom, Afrikom, Australijom ili Amerikom. Uveče će prošetati do Šehitluka, popeti se na Spomen palim Krajišnicima, diviti se slavnom radu Antuna Augustinčića. Dok posmatraju Banjaluku s njenog partizanskog vidikovca, pomenuće tekovine Narodnooslobodilačke borbe bez koje ne bi bilo ni tog spomenika, ni grada ispod njega. Jedna će učenica svom drugu objasniti ko su bile Rada Vranješević i Vahida Maglajlić, ukazati na borbu za koju su se opredijelile kćerka pravoslavnog sveštenika i kćerka muslimanskog kadije.

Taj period činiće im se mnogo bliži nego nama danas, jer toga dana neće biti bauka drugosti i različitosti. Biće bitno samo šta mogu čuti i naučiti jedni od drugih. Na zidovima prostorija noćnog kluba koji će sami urediti i u kome će sami odlučivati o sadržaju noćnog provoda visiće slike, fotografije, posteri i stripovi o kojima će govoriti, zbog kojih će se zbližiti. U tom klubu neće biti stolova ni statusnih simbola na njima. Artefakti klasne nejednakosti kojim su odjenuli tijelo neće savladavati gibanjem tijela, jer ih neće biti, no plesaće slobodno i otvoreno, strasno. Tada će škole, ulice, trgovi i parkovi biti bezbjedni, jer će đaci u javnom prostoru osjećati slobodu kakvu nemaju ni na društvenim mrežama. Dok cijeli grad, u konačnici, ne postane velika društvena mreža.

Činjenica da Arnaudija nije obnovljena nije jedini razlog zbog kojeg taj dan ne bi mogao osvanuti baš sutra. Razlog je politika zbog koje je Arnaudiji potrebna obnova, preciznije – politika zbog koje je Arnaudija srušena, koja danas prožima udžebnike, škole, ulice, trgove, parkove, memorijale, javni prostor, društvene mreže, živote svih koji priželjkuju moć da određuju ko će, kada, gdje i kako moći slobodno da se izrazi, okupi, misli i i djeluje. Zbog nje i zbog njenih lučonoša, oni danas ne mogu oformiti zadruge ni poštenim radom zaraditi novac koji će trošiti na putovanja, istraživanja, provode i obrazovanje. Zbog nje i njenih lučonoša, njihovi roditelji natjerani su u siromaštvo dok se njihovi eksploatatori i izrabljivači ekstremno bogate. Zbog nje i njenih lučonoša, oni su danas prinuđeni na savladavanje prepreka mobilnosti, slobodi kretanja, upoznavanja drugosti i različitosti, obrazovanja u inostranstvu, u uslovima težim od uslova u kojima se živjelo kad je bilo razloga i povoda za ezane s Arnaudije i Ferhadije.

U najkraćem, ta ista politika je odgovor zašto novac za život traže od roditelja a istovremeno i razlog zbog kojeg roditelji taj novac ne mogu da im obezbijede, jer je ta politika, u isključivi i jedini krivac za sve što danas nisu i što neće biti. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog tog što lučonoše i propagandisti te politike u lažnoj, sjajnoj i blistavoj prošlosti u mitovima nude konačne odgovore zašto je njihova budućnost osuđena na propast i neuspjeh. Toga dana, možda baš u skorijoj budućnosti, kad Arnaudija bude obnovljena, biće u potpunosti promijenjeni njihovi nastavni planovi i programi, udžbenici, izgled i nazivi javnih i zelenih površina. Klupe na kojima su se prvi put poljubili neće biti uništene da bi na nekom drugom mjestu bile postavljene gradske klupe za prve poljupce, niti će za jednu konvertibilnu marku moći čuti zvuk topa koji reže Safikadu i ljubav njenu, nanovo je ubijajući i kažnjavajući zbog ljubavi koja joj nije bila suđena. I baš niko neće biti ravnodušan pred činjenicom da učenici banjalučke gimnazije idu u Prijedor da odaju počast ubijenoj djeci, dok učenici sarajevske gimnazije zbog iste potrebe hodaju prema Kazanima.

Niko s čuđenjem neće gledati profesorke i nastavnike istorije koji djecu iz Krajine, Posavine, Semberije, Podrinja, Romanije i Hercegovine voze u Bihać, Livno, Široki Brijeg, Mostar, Konjic, Sarajevo, Zenicu, Tuzlu ili Jajce. Niko u tom neće vidjeti zbližavanje „suprotnosti“, jer okova suprotnosti neće ni biti, kao ni posredovanog i neautonomnog „ja“. Tek će zajednički ustanoviti šta je podloga konstrukciji tih suprotnosti i njenih okova. Niko tada s prijekim pogledom neće gledati u stotine autobusa koji su se zaputili u Jajce, gdje će se okupiti svi učenici i učenice srednjih škola i udahnuti život gradu koji, eto, u sred svog centra ima vodopad. Višegradom i Širokim Brijegom marširati će mladost, uz pjesmu i igru, a ne četnici i ustaše. Sve one i svi oni slaviće ljubav i prijateljstvo plaćajući sve eventualne troškove iz svog džepa, u kome će ipak ostati dovoljno za sve romane, stripove i albume koje će međusobno razmjenjivati na školskim igrama. Toga dana, baš niko od učenika i profesora neće se buniti zašto je  11. juli dan žalosti, niti će iko od roditelja zabraniti djetetu da tog dana organizovanim školskim prevozom ode u Potočare i pokloni se ljudima koje je u nekoliko dana ubila politika koju su neki ljudi, osuđeni na 700 godina zatvora, vodili u njihovo ime. Politika koja žive sahranjuje i umrtvljuje desetljećima i njih i sve one za koje tvrdi da su od njih različiti zbog imena, rase, vjere, nacije i seksualne orjentacije. Tada i samo tada, baš ni u kom drugom slučaju, Bosna i Hercegovina biće njihov dom, a ne njihov logor.

P.S. Travnik je tek početak!

Ljupko Mišeljić (1996) je freelance novinar. Od 2012. godine izvještava o kulturi, politici, tranzicijskoj pravdi i ljudskim pravima.