Suočiti se s prošlošću za mene znači planirati budućnost. Prihvatiti ovaj momenat sada kao najbolji za priznavanje pogrešaka, opraštati, tražiti oprost. Mi, građani i građanke Bosne i Hercegovine bi trebalo prvo da krenemo od djece i omladine. Ispričati im gdje smo griješili i/ili gdje su griješili naši roditelji. Gdje su pogriješili lideri i ljudi koji su donosili odluke u ime svih nas, čak i ako se mi nismo slagali s njima.
Za generaciju mojih roditelja mogu reći da su pogriješili, jer se su se pogrešno borili. Umjesto u rat trebali su na ulice. Umjesto pušaka trebalo je da nose transparente, umjesto podjele trebalo je da se drže za ruke. Trebali su, ali nisu. Trebalo je da znaju da rat, bez obzira na ishod, ne može donijeti ništa dobro, jer nije ovo bio rat s neprijateljem, ovo je bio rat nas s nama. Rat sa samim sobom.
Pa ipak, ni nakon rata nismo se puno udaljili od ratne priče. Kroz školovanje smo učili da nam je najbliži susjed neprijatelj, da postoje žrtve i agresori, da smo žrtve mi, a agresori oni. Da treba da budemo na oprezu s njima, da se ne miješamo, da držimo distancu. Ja sam veoma rano progledala pa uvidjela da je to otrov koji je sipan u naše male glave u školskim klupama. Ja sam jedna od sretnih. Plaši me pomisao da je mnogo više mojih vršnjaka koji su ostali zarobljeni u strahu od izmišljenog neprijatelja, koji možda mrze, a i ne razmišljaju zašto. Veliki je to teret koji treba nositi, i na duši i u mislima, pa bilo to svjesno ili podsvjesno. Plaše me i fašistički povici i fašistički grafiti na zidovima, plaše me i fašističke ispadice političara, govori mržnje među mladima, plaše me lažno ispisane knjige i huškački otpjevane pjesme. Iznad svega plaši me zaborav žrtava. Ne zato jer se plašim za sebe, već me plaši svijest našeg društva i inertnost duha. Jer čini se da nam nema svijetle budućnosti. Uvijek će postojati sutra, ali kakvo sutra.
Moja generacija sjećanja dijeli na prije i poslije rata. Moja generacija je rat provela u učenju slova i pisanja, tablice množenja i sabiranja, čitanja i vezanja pertli. Ponekad imam razumijevanje za ljude koji su ostali u ratu u svojim glavama, jer tako su nas učili, ali sve češće se pitam: pa do kada će to biti izgovor. Imamo dovoljno godina da razlučimo dobro od lošeg. Imamo dovoljno godina da ispravljamo greške generacija prije nas da bismo gradili bolju budućnost generacijama koji dolaze.
Voljela bih da nove generacije budu izvan tog kruga besmisla. Da ne znaju koje ime „pripada“ kojoj naciji, da im je i crkva i džamija jedan te isti objekat u koji ljudi odlaze da budu malo sami sa sobom. Bosna i Hercegovina zaslužuje takvu budućnost. Zaslužuje budućnost pametnih i slobodnih umova.
Juče je bilo vrijeme da se pogledamo u ogledalo i suočimo, danas još nije kasno, a za sutra smo već krivi ako nam djeca budu živjela u strahu i mržnji.
Jelena Jevđenić, urednica na Impuls portalu iz Banja Luke
