Prije 25 godina Daytonski sporazum predstavljao je mirovni sporazum koji je okončao ratno stanje u Bosni i Hercegovini. Međutim, bez obzira na ovu činjenicu, sjećanje na prošlost je i dalje etnocentrično, a kolektivna krivnja se izražava kroz vodeće političke strukture. Da smo društvo koje se boji svoje sjene govore mladi koji neprekidno odlaze u potragu za boljim životom u inozemstvo. Oni koji ostaju, suočavaju se sa sistemom koji im ne dopušta kritičko mišljenje ili želju za političkim opismenjavanjem.
Gostujući nedavno na jednoj njemačkoj televiziji povodom obljetnice Daytonskog sporazuma prvenstveno jer sam rođena 1995. godine, imala sam priliku govoriti o mladima u Mostaru i njihovoj (ne)podijeljenosti. Uzimajući u obzir sve rane koje su pogodile taj grad i postojanje dvanaestogodišnje vegetativne politike koja je apolitizirala građane/ke, nije ni čudo što i dalje imamo nacističke natpise po određenim grobljima i zgradama koji pozivaju na nasilje. Apatično društvo je uvijek pogodno za sukob, a mladi su uvijek naivna meta. Realnost je da je Mostar još uvijek plodno tlo za tročlani nacionalizam i da su udvostručene institucionalne zgrade na različitim obalama grada taj pokazatelj. Postojanje navijačkih skupina koje konstantno miješaju značenje sporta i veličanje brojeva „svojih” žrtava rata odlično pokazuje odbijanje multietničnosti.
Kao ispitanica sudjelovala sam u brojnim anketama istraživača/ica koji/e proučavaju balkanske sukobe i uvijek je jedno pitanje bilo isto. To je pitanje identiteta. I s godinama, mijenjam svoj identitet koji se bazira na profesiji, spolu i viziji. No, teško je stvoriti svoj identitet ukoliko ga netko drugi kroji. Onda je taj identitet kompletno baziran na nacionalnosti. Za ovih 12 godina mnoge generacije u Mostaru nisu imale iskustvo glasati na lokalnim izborima i politika je bila nešto što ne postoji u njihovom gradu, tzv. “gradu slučaja”. Hoće li se povijest ponoviti pa će građani/ke odabrati one koji su nas i doveli do takvog stanja, ostaje za vidjeti 20. prosinca. Opravdati oduzimanje prava glasa građana/ki ne bi trebalo biti normalnost. Ali, već je vidljivo iz kampanja da će se ta činjenica pokušati “podmetnuti pod tepih” pod krinkom velikih obećanja. Ukoliko i dođe do nekih promjena, i dalje će postojati oni koji veličaju ratne zločince i slave ih kao mirotvorce, a koji žele nacionalnost ubrizgati u sve sfere društva. Mostarski mladi se ne mogu “otarasiti” jednostranačkih struktura koje iskaču iz obrazovanja, samoprozvanih televizija i javnih predavanja ni 25 godina kasnije. Nijedan mirovni sporazum ne može ujediniti raspršeno društvo koje bježi od uvrđenih činjenica i čiji predstavnici ne priznaju ono što je već međunarodno priznato. Brojanje godina i slavljenje godišnjica vidim kao “čekanje Godota” što ne predstavlja ništa za mlade.
Međutim, zadivljena sam naporima pojedinih mladih koji svoj aktivizam prenose u političko djelovanje i kojima je pismenost glavna vodilja ka rješavanju društvenih problema. Lokalni izbori su zapravo proizvod bunta jedne pojedinke koja je uspjela ostvariti svoje pravo. Aktivizam je izrodio osnovno pravo građana, nije ni ljubav nacionalističkih stranaka prema svojem narodu niti prazna obećanja javnih osoba. Stoga je neizbježno zaključiti da je aktivizam snažan onoliko koliko mu građanin/ka dopusti i da može mijenjati stvarnost više nego ijedan predizborni plakat. Mladi u Mostaru su to čekali i znaju da tko je započeo promjenu, da taj zaslužuje promjenu i nastaviti.
Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Apsolventica je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru na Studiju novinarstva i informatike/informatologije. Također je implementator više projekata gdje kao novinar radi na terenu i kreira tekstove. Surađuje s nevladinim organizacijama kao što je Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC), Oštra Nula i ONAuBIH. Članica je Udruženja “BH Novinari” i dobitnica njihove nagrade za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.
