„Vi ste sada broj, samo jedan mali, trocifreni broj u dugoj koloni koji su osvajačev kuršum, istorodna domaća kama i logorska žica sabrali u strašnu sumu. Momci moji i djevojke, vi ste sada statistika, kojom pred svijetom moramo da mašemo da bismo dokazali svoje pravo na ovaj pedalj tla…“  Skender Kulenović, ‘Nad vama’, na Partizanskom groblju u Mostaru, 1969.

U priču o Gornjem Podrinju i suočavanju sa prošlošću vođen Skenderovim riječima ulazim namrštenog čela. Ne zato što sam pesimista – iako mi ni optimizam nije jača strana – već zato što sam dijete sa Drine rođeno u vihoru idiotizma devedesetih sa kojim se sada trebamo suočiti, a nikako da otpočnemo!

Foču, Višegrad i Goražde rođeni u šezdesetim i sedamdesetim godina prošlog vijeka pamte kao lijepu regiju kojoj je industrijalizacija uz pikanterije socijalizma ulila novu dimenziju života kakvu drinska kotlina do tada nije vidjela. Gotovo da nije bilo porodice koja nekog svog potomka nije kao snahu ili zeta poslala onima uz ili niz Drinu, jer, tada je bilo svejedno. Sasvim je normalno bilo goraždanskim tinejdžerima odvući se Stojadinom ili Jugom u upoznavanje fočanskog ili višegradskog noćnog života. Gornje-drinska regija disala je punim plućima i živjela državni projekat „Bratstvo i jedinstvo“ – barem deklarativno, složile bi se devedesete.

Onda se desio rat. O njemu u ova tri grada napisane su monografije, romani, poeme, izvještaji, memoari, nacrtani su stripovi, snimljeni dokumentarci i do njih se lako može doći. Etničko čišćenje ili ‘oslobađanje’ Foče i Višegrada. Opsada Goražda. Nekima agresija, nekima oslobođenje, zavisi sa koje strane nišana gledate.

Danas, dvadeset i kusur godina nakon okončanja ratnih dejstava – barem onih oružanih – ovim gradovima nedostaje polovina predratnih stanovnika. Neki od njih su pobijeni, neki protjerani, neki svojevoljno napustili gradove koje su do tada zvali svojima, a neki pobjegli glavom bez obzira u vremenu poslijeratne ‘demokratije i blagostanja’. U medijima se može pročitati o saradnji vlasti ove tri opštine, njihovih kulturno-umjetničkih društava, religijskih zajednica, zapošljavanju i studiranju preko entitetske linije i tobožnjoj saradnji na mnogim poljima koja bi čovjeka u zdravom okruženju obradovala. Ali…

Odlazak u ova tri grada i razgovor sa običnim ljudima ne bi dugo održao ovu idiličnu sliku vjerodostojnom. Činjenično stanje i sudske presude govore da je procentualno jako malo ratnih zločina nad civilnim stanovništvom ova tri grada procesuirano. Dovoljan je primjer da za zločine nad Goraždanima u troipogodišnjoj opsadi grada niko nije odgovarao. Ni u procesuiranju zločina nad Fočacima i Višegrađanima situacija nije puno bolja. Podvlačim ovo Goraždanima (!), Fočacima (!) i Višegrađanima (!), dakle građanima ova tri grada bez obzira na etniju ili bilo koju drugu odliku njihovih identiteta. Ali priča o zločinima ne prestaje sa (ne)procesuiranjem. Nepoštivanje žrtava ‘druge strane’ ili vrlo često negiranje zločina nad civilima onemogućava trajni povratak prognanih i nastavak života u predratnim ognjištima. Tome treba dodati i vjerovatnoću da ćete nekoga ko vam je ubio dijete ili silovao sestru moći vidjeti na visokom političkom položaju, ili u najblažem slučaju, slobodnog u šetnji gradom koji je nekada bio i vaš. Zatim je potrebno posjetiti poslijeratne spomenike i  obratiti pažnju na ikonografiju, simbole, natpise, lokaciju i namjenu. Sve vam govori da tu ne pripadate. Treba pročitati i imena preimenovanih ulica i institucija. Pogledati zastave, taj komad platna čiji je vihor samo prkosna alatka za označavanje teritorije i zastrašivanje onoga koji se u ovaj novi koncept života ne uklapa, vrlo često samo zbog imena. Po svemu navedenom stekli biste dojam da u Višegradu i Foči nikada nije bilo Bošnjaka, kao ni Srba u Goraždu.

Zatim bi trebalo poslušati govore velikodostojnika za vrijeme obilježavanja bitnih datuma. Tu se može čuti o velikim žrtvama podnesenim za domovinu, otadžbinu, vjeru, naciju i štagod sve ne. Puca se raznoraznim brojkama, jer, žrtve su u ovim gradovima zaista samo brojke. Ubijeni ljudi su izgubili svoje ime i identitet i postali brojke korištene kao garant za pravo na parče teritorija. Te brojke postaju važnije ako se pominju u izbornoj godini. Opet, dovoljno je samo pomenuti žrtve ‘druge strane’ i doživjeti muk koji puno više govori od bilo kakve buke. Jer pravo na žrtvu imamo samo ‘mi’. ‘Oni’ su krivi za ono što im se desilo. Samo ‘mi’ znamo kako boli. Samo smo ‘mi’ žrtve.

A neizbježno je sjetiti se Drine. One koja bi trebala biti spojnica ova tri grada, ali koja to nije. Vrlo često je baš ona ljudima ovog podneblja bila stanica ka nigdje. I tako je po ko zna koji put u svojoj neznanoj i znanoj historiji potvrdila titulu najveće masovne grobnice. Podsjetnika na patnju i stradanje. Trajni spomenik. Na zgradi jedne područne osnovne škole uzvodno od Goražda velikim slovima je ispisano: „Teci Drino, teci i pričaj!“. A Drina teče i neke priče najglasnije priča šutnjom. Ona se, valjda, najponiznije zna pokloniti žrtvama koje u nju svali čovjek i njegova ideologija. I svi će vam u ovom kraju sem Drine – jer ona to već radi na sebi svojstven način – reći kako se treba suočiti sa prošlošću zarad svjetlije budućnosti. I slažem se! Treba, ali kada ćemo početi?

Edo Kanlić, rođen u Goraždu 1994. godine. Diplomirao na Odsjeku za međunarodne odnose Ankara Univerziteta u Turskoj. Trenutno student na Evropskom regionalnom master programu za demokratiju i ljudska prava u jugoistočnoj Evropi na Univerzitetu u Sarajevu. Antifašista i aktivista.