1992. godina u Bosni i Hercegovini… Ustaješ i vidiš da sve što ti je do tada bilo poznato, tvoji ideali, snovi, ljubavi i nadanja se gube i nestaju. Osjetiš neko zlo u zraku, u ljudima, oko sebe. Najradije bi da pobjegneš, ali ne možeš, nisi osoba koja bježi, ona si koja se bori. Uzimaš pušku u ruke i odlaziš na prvu liniju fronta i boriš se svaki dan kao da je posljednji, boriš se za neko bolje sutra, za sebe, porodicu i ljude koje voliš.
U našoj kulturi sjećanja ženama je uglavnom pripadala uloga hraniteljke i „glave“ porodice, ali uloga žene o kojoj se vrlo malo govori u našem društvo je uloga žene vojnikinje.
Vojnikinje=Borkinje
Možete li zamisliti žene kao borkinje ili otkud žena na prvoj liniji fronta? Dvije žene, jedna pripadnica Vojske Republike Srpske, a druga Armije Bosne i Hercegovine, sa očima koje sijaju i borama koje opisuju ono što su proživjele dijele svoje iskustvo sa mnom[1], zarad nekih plemenitijih ciljeva od samog rata.
„Kada su umrle banjalučke bebe, kao studentica koja je prošla vojnu obuku, zajedno sa ocem, bratom i sestrom, priključujem se vojsci u probijanju „Koridora“. Otac mi je za vrijeme probijanja ranjen, dok smo mi nastavili dalje sa brigadom. U jednoj od bitaka sam ranjena, granata mi je pala iza leđa, pancirka mi je spasila život, ali je sestra poginula. Sa 80% invaliditeta, na ličnu odgovornost, rodila sam dvije kćerke“, kazuje mi jedna od vojnikinja Vojske Republike Srpske.
Jedna od vojnikinja Armije Bosne i Hercegovine je istakla slijedeće:„Kada sam odlučila da uzmem pušku, onda sam uzela pušku. Primili su me, bila sam zajedno sa svojim drugovima sa kojima sam odrasla, nismo znali šta da radimo, šta nas čeka, pa je bilo normalno da se organizujemo i branimo prije svega goli život. Proradio je ponos, inat i prkos i zbog toga stojiš na braniku svoga grada.“
Rat nije jednorodan
U 21. vijeku u našem društvu još uvijek se njeguje kult branitelja i heroja – muškaraca. To viđamo svaki dan, ali ono što zaboravljamo je da rat nije jednorodan. Žene su bile te koje su nosile teret održavanja porodice na leđima, žene su te koje su ubijane i silovane, žene su koje su se rame uz rame borile sa muškarcima na prvim linijama fronta. Da li žene zbog svega što su proživjele ne treba da budu pitane kako ponovo graditi život u razorenoj državi? Zar njihova iskustva ne treba da budu upisana u naša sjećanja?
Mirovni put
Nakon rata uslijedila je degradacija, dobila sam čin manji nego što sam imala u ratu. Nijedna žena nije dobila neko priznanje, zadržala ili dobila veći čin, uprkos mom zalaganju, znanju i iskustvu, posle par godina sam otišla u penziju. Trauma, sve ono što se dešavalo u ratu odrazilo se na mene, živjela sam kao robot, nisam osjećala miris cvijeća, sunčan dan, shvatila sam da imam dvije osobe u sebi, jednu koja želi normalan život, a druga koja je još uvijek u ratu…“, nastavlja svoju priču vojnikinja Armije RBiH.
Kako ljudi izlaze na kraj sa zaostavšinom zvjerstva, zlostavljanja i zlodjela iz prošlosti? Kako se rane nastale uslijed podjela i sukoba mogu zacijeliti? Kako se ljudi mogu oporaviti? U slučaju društava, kao što su naša, koja izlaze iz podjela sa gorkom ostavštinom kršenja ljudskih prava, od suštinske je važnosti zarad mira da ljudi nađu način i izađu na kraj sa svojim gubitkom i budu spremni da nastave život. Ova sposobnost da se prošlost pusti, da se zaboravi želja za osvetom, u srcu je onoga što mnogi podrazumjevaju pod oprostom. Hannah Arendt je u svojoj knjizi The Human Condition, napisala da „oprost služi da se ponište djela iz prošlosti, čiji „grijehovi“ vise kao Demoklov mač nad svakom novom genaracijom.“[2]
Ove dvije žene vojnikinje da bi izašle na kraj sa zaostavštinom zvjerstava, zlostavljanja, negiranja i diskriminacija su opet uzele stvari u svoje ruke, i odlaze da se bore, ali ovaj put se bore na neki drugačiji način. Vojnikinja Armije RBiH je jedna od osnivačica Udruženja žena koje djeluje na području Istočne Bosne, dok vojnikinja VRS radi u Udruženju ratnih vojnih invalida koje obuhvata područje Posavine, radom na sebi, na svojoj traumi, pomažu drugim vojnicima i vojnikinjama da se suoče sa svojom traumom i da im ukažu da je to jedini način da bude bolje i njima i njihovim porodicama. Zarad mladih u BiH prešle su put od vojnikinja do mirovnih aktivistkinja. Postale su mirovne aktivistkinje jer su željele da vide, da znaju i da mijenjaju, željele su da se bore za neko bolje sutra na drugačiji način. Ove žene su one koje su bez oružja procese suočavanja sa prošlošću stavile u fokus javnosti u svojom lokalnim zajednicama, one su te koje se neumorno bore da ponovno uspostave pokidane veze i izgrade povjerenje između nijemih i obespravljenih građana/ki.
Da li zbog toga što su mirovne aktivistkinje su ujedno i feministkinje? Sa jedne strane da, iako feminizam nije jednako pacifizam. Kao što su postale vojnikinje radi borbe za život, postale su mirovne aktivistkinje da bi pokazale da njihova briga o smrti, zlostavljanju, traumi, nije samo „ženska priča“, već i političko pitanje, pitanje na kojem treba da radi cjelokupan sistem, zatim predstavljanje alternativnog načina rješavanja konflikta, nenasilnog rješavanja konflikta, te rad na različitim oblicima nejednakosti, etničkoj, rodnoj, socijalnoj, seksualnoj, je sve ono što ih čini feministkinjama. Ova dva pokreta ne moraju biti u nužnoj vezi, već se trebaju posmatrati u širem društvenom kontekstu, odnosno u skladu sa vrijednostima koje predstavljaju, jer se kao što se žena ne rađa, nego se ženom postaje, tako se feministkinjom i mirovnom aktivistkinjom ne rađa, nego se postaje.
Mirjana Trifković je diplomirana pravnica po struci, a mirovna aktivistkinja po životnom pozivu. Žena sa mnogo gradova i adresa. Kroz mnoge inicijative daje svoj doprinos suočavanju sa prošlošću i izgradnji mira. Obožava da radi sa mladima jer su oni pokretači boljeg i pravednijeg svijeta. Živi i radi u Sarajevu.
[1] Imena intervjuisanih žena poznata autorici teksta.
[2] H. Arendt, The Human Condition, New Yourk: Doubleday Anchor, 1959, str. 213.
