Foto: Sanja Vrzić
Rođena u Novom Travniku. Građanska i mirovna aktivistica, najviše prepoznatljiva po zalaganju za prava žena i žensko organizovanje. Osnivačica je Udruženja žena „Most“ u Višegradu (1998) i Fondacije za osnaživanje žena u Sarajevu (2013), čija je trenutno direktorica.
S problemima ženske neravnopravnosti u društvu Dubravka se upoznaje kao dijete, jer njena majka zbog razvoda nije bila prihvaćena u sredini u kojoj su živjele. Do rata je radila u Novom Travniku. Njena znatiželja i potreba da djeluje reflektirala se na širok spektar interesovanja, pa čak i profesionalnih angažmana. U ratom podijeljenom Novom Travniku Dubravka i njeno dvoje maloljetne djece ne pripadaju nikome: nijedan od preko noći nametnutih identiteta ne korespondira s onim što Dubravka osjeća svojim. Pred kraj rata je s djecom izbjegla u Srbiju, pa u Višegrad, gdje se bori da preživi ratne nedaće. Osniva Udruženje žena „Most“ u Višegradu, čija je predsjednica bila do 2007. godine, kada dobija posao u Care Internationalu u BiH. U poslijeratnom periodu Dubravka uči kako se obavljaju poslovi s kojima ranije nije imala dodira, kao što su vođenje organizacije, projektni menadžment i ljudska prava. Ujedno, ona prenosi stečena znanja na druge žene i utiče da jedna mala posljedicama rata opterećena sredina počne da prihvata koncept ženskih prava i rodne jednakosti u svojim politikama. Utiče na osnivanje i rad komisije za ravnopravnost spolova, povezuje se sa ženama u političkim strankama i uspostavlja saradnju sa ženama iz Goražda. Po odlasku iz Višegrada njen rad nastavljaju kolegice iz Udruženja „Most“ – organizacije koja i danas mijenja društvene odnose u svojoj zajednici. Posljednjih godina Dubravka radi na ekonomskom osnaživanju žena, jačanju manjih organizacija civilnog društva i ženskog pokreta.
Dubravka vjeruje da je ekonomska nezavisnost žena ključna u ostvarivanju ženske emancipacije i prava žena u savremenom društvu. Prioritet su joj ugrožene grupe žena i svakodnevno promišlja i traži načine da se njihov standard i položaj u društvu unaprijede.
„Mi uvijek imamo nove generacije i stalno učimo. Žene moraju znati otkud one tu, otkud im pravo glasa, šta mogu… Šta je to što žene u BiH može pokrenuti. Šta nam je zajedničko.“
FRAGMENT PROŠLOSTI
„Ovo je fotografija sa nenom Nezirom Selak. Prvi put sam je vidjela na ruševinama njene nekadašnje kuće, s maramom na ustima… Unproforsko ćebe preko vrata, ruševina, samo jedna prostorija ostala. Ja je pitam: Šta ti je to? Ona kaže: Pa da mi zmija ne uđe u usta, jer ja ovdje spavam, a to je ruševina… U tom trenutku međunarodna organizacija hoće da pomogne povratnicima, hoće plastenike… I ja njima kažem: Ima nena Nezira, žena s krpom na ustima spava, a niko neće kuću da joj napravi. I tako ti mojoj Neziri naprave kuću. I ona kaže: Ovo je moja soba, ono je Dubravkina. Izgubile smo kontakt kad sam ja došla u Sarajevo. Njena kćerka me uspjela naći. Rekla mi je kako njena majka hoće da me vidi. Kad sam je vidjela, Nezira nije mogla na noge… gotovo. Kaže da danima nije htjela jesti dok mene nisu našli. Tada smo se slikale…“
Cijelu izložbu „Mir sa ženskim licem“ možete pogledati na ovom linku.
