Izgubljena u beskraju, gdje li će poći
kad svojoj kući ne može doći
čak neće ni vrisnuti moći
a nestade jos jedan dan u noći.
I hoda, i traži, i luta, i čeka
milovanje što joj zada ruka neka
i to ne bilo kakva, već meka
i puna za lijek, plodova kleka.
Nekako ne vjeruje da je svemu kraj
teško je suočiti se sa tim da završen je rat,
i kad već napusti zemlju i život taj
zašto makar onda ne pođe u raj.
I šta sve ostavi za sobom
pa i sad pati i kune se bogom
da nije htjela ostaviti druge da se mole s'tobom
i da nije htjela da gleda tvoje jecaje i bol.
I znaj da sve je podnijela lako
i da na srcu ostalo je, kao prije, onako
jer njeno tijelo predalo se baš tako
učena velikim ljudima, po njoj, kako.
I ne zamjeri što ti nije rekla kuda pođe u mrak,
znaš da joj je korak uvijek bio lak
na korak do neba i želje u pad
tvoj život je bio sreće njen zrak.