Gornji Vakuf – Uskoplje je nacionalno podijeljen grad, zbog toga u svom imenu nosi crtu. Crta koja je u imenu, godinama nakon ratnih sukoba je kod nekih bila, a kod većine i ostala crta koja diktira stil života, ograničava kretanje, i stvara osjećaj nelagode kada se prelazi. Svi bez obzira iz kakvih porodica dolazili, ili na kojoj strani živjeli su barem jednom morali čuti o crti, o drugoj strani, i o onima tamo preko. Za one koji ne znaju pojednostaviti ću. Gornji Vakuf je dio opštine u kojem živi većinsko bošnjačko / muslimansko stanovništvo, Uskoplje je također dio opštine, u njemu živi većinsko hrvatsko / katoličko stanovništvo. Opština je kako joj i ime samo kaže fizički podijeljena, što zvuči veoma ozbiljno kada se tako stvari postave.
U stvarnosti, oni koji ne znaju i kojima se ne skrene pažnja na to, ne bi nikad ni primjetili gdje se crta nalazi i šta uopšte onda predstavlja. Za posjetioce naizgled beznačajna ulica, dok je za lokalce granica do koje se ide, i granica koja se prelazi samo ako se mora. A mora se, jer se srednja škola nalazi u Uskoplju. Da stvari ostanu komplikovane, naši općinski lideri, i oni prije njih su se dobro potrudili, i osigurali svojim sugrađanima da ostanu podijeljeni.
U praksi to znači dvije osnovne škole jedna s jedne, druga s druge strane crte, jedna zgrada srednje škole u kojoj su smještene dvije škole pod jednim krovom (fokus je na podijeljenosti u obrazovanju, no u biti podijeljenost je očita i u drugim segmentima života).
„Famozni koncept“, smišljen kao privremeno rješenje, a zadržan i do današnjeg dana (nešto kao dejtonski mirovni sporazum). O čemu se radi, jedna zgrada, dva sprata, dva ulaza, dva plana i programa, dupla garnitura profesora i uprave, veliki odmor počinje nekoliko minuta ranije ili kasnije da se učenici ne viđaju i tako dalje.
Sve mjere predostrožnosti su poduzete da H i B učenici imaju što manje mogućnosti za susret. Svi ovi dvojno pobrojani uslovi su kreirani po principu jedno za B, jedno za H, ono što ima samo jedno (sportska sala, kabinet za informatiku) dijeli se, ali ne u isto vrijeme. Klasifikacija učenika i ljudi kao B i H ili obrnuto, jeste brutalna i dehumanizirajuća s jedne strane, dok je s druge i efikasna jer vjerodostojno prikazuje na šta smo se sveli.
Zašto je onda naslov ovog teksta ovakav kakav jeste? Prije nekoliko godina, ne znam tačno koliko (teško je bilo koga i pitati jer ljudi ne vole „teške teme“), dogodilo se nešto čemu su se rijetki, slobodno kažem i normalni ljudi u GVU nadali. Novi srednjoškolci, „prvačići“ B pripadnosti su počeli upisivati srednju školu na prvom spratu koji je oduvijek bio rezervisan za H učenike. Zašto su to uradili, zato što u B školi nije bilo medicinskog i još nekih drugih usmjerenja koja su postala jako tražena na tržištu rada (čitaj u Njemačkoj).
Ti novi učenici idu u školu po hrvatskom planu i programu, i osim toga nemaju nikakvih problema koje bi mogla prouzročiti njihova drugačija nacionalna ili vjerska pripadnost. Novi mladi ljudi su svjesno ili nesvjesno pokazali da kad se hoće sve se može.
Imao sam priliku voziti se školskim busom koji je prevozio upravo takav jedan miješani razred. Meni, koji sam završio srednju školu potpuno odvojen od drugih, je ta kratka vožnja pokazala koliko me je, a i sve nas koji smo to završili naša škola unakazila i koliko su nas ograničili. Kao B nikad nisam kroz školu dobio priliku upoznati nekog H, čak i kada bi to pokušavali bili smo osuđivani, opominjani, neki i kažnjavani. Naša škola je odgajala ne nužno mlade nacionaliste kako se to često kaže, ali je odgajala mlade generacije koje su se u najmanju ruku bojale onih drugih, iz nje su izlazili ljudi koji su tek nakon odlaska na studije dolazili u priliku da upoznaju i te druge.
Ovi novi klinci se, barem koliko sam mogao vidjeti školuju sasvim normalno, iako im škola radi po nenormalnom sistemu. Bez obzira na to što je takvih đaka još uvijek malo (po 4-5 u jednom razredu), oni su ti koji dokazuju da dvije škole pod jednim krovom više nisu toliko strašne kao što su nekad bile, pokazuju da se može bez obzira na poteškoće s kojima se možda svakodnevno susreću, i pokazuju nam da u biti jako malo treba da se ujedinimo.
Do sada nije bilo nikakvih incidenata, zvanična vlast i politika se nisu oglasili po ovom pitanju, i nadati ćemo se da će tako i ostati, te da će budući đaci biti lideri pozitivnih promjena u našoj zajednici.
Foto: Tarik Čalkić
