„…Ali nije važno, ja evo kličem

jer rekoše mi

iza svakog nestanka rođenje niče.“

Čičak, Želimir Altarac, Negdje na kraju u zatišju

… iza svakog nestanka rođenje niče. Nažalost tako je bilo i sa fašizmom. Iako se 1945. godine smatralo, da je bio uništen, zatrt i pometen, kasnije se pokazalo da to isprepleteno, uvezano snoplje pruća ima korijenje, te da će i dalje izbacivati zelene mladice. Izgleda da se nakon 1945. godine nije skrivao i prećutkivao samo nacionalizam, već se uz njegovo prećutkivanje i sakrivanje u „kroz kućni odgoj“ uzgajao i fašizam, rasizam, homofobija.

Slabo pamtimo i brzo zaboravljamo, postali smo majstori selektivnog pamćenja i selektivnog zaboravljanja, a pod naše stare šarene ćilime bosanske ne može ništa više da se ugura. Osim ono malo stida i mladalačkog nestašluka. Ustašluka. Fašizma.

Pozicija u kojoj se ukazuje na fašizam u tuđem dvorištu je poprilično komotna. Onaj koji to radi dobit će sigurno širok krug podrške. Bravo majstore! Podrška vlastite sredine biće tu, ako ni zbog čega drugog, onda zarad toga jer se ukazuje na „njihovu“ devijantnost. No, kada je riječ o fašizmu u vlastitoj avlijici, i kada fašizmom valja nazvati nestašluke „naših“ sinova i kćerki, onda tu nastaje tajac. U očekivanju kazne koja doći neće, nastaje šutnja koja znači podršku. U očekivanju ponavljanja nedjela, nastaje čuđenje idiota koje opravdava.

I dok javnost dobrovoljno drži glavu u pijesku, a intelektualnu, kulturnu i društvenu elitu iz učestale sinkope izvlači samo potencijalni udar na poziciju moći i njihove novčanike – fašizam prolazi, manje ili više neprimjetno, širi se i buja svuda oko nas.

Ko voli nek’ izvoli. Danas se ne kažnjavaju simpatizeri, sljedbenici, promotori i ideolozi politika koje su sa političkih mapa od 1941. do 1945. izbrisali svaki oblik bosanskohercegovačkog bića i identiteta, podijelile zemlju na okupacione zone. Ne kažnjavaju se zagovornici uspostavljanja diktatorskog sistema kojim je poglavnik Pavelić vladao uz brutalni represivni aparat vojske, milicije, sudstva i – koncentracionih logora. Ko voli nek’ izvoli! Ne kažnjavaju se jer ne postoji, eto, ne postoji, zakon kojim se kažnjava fašizam, nacizam, četništvo i ustaška ideologija.

Teško li je zakon donijeti? Ako je toliko lako „četiri es“ pretvoriti u leptira na cvijetu, onda je i pod svaku svastiku ili stilizirano „U“ ma koliko malehni bili potrebno postaviti kantu za smeće. Maledetto chi ti manda, benedetto chi ti porta. I neka je proklet onaj koji te šalje, a blagoslovljen onaj koji te donosi, glasio bi slogan za spremanje fašizma iz avlija, haustora, s kućnih pragova – u smeće.

Ko voli nek’ izvoli? U zemljama pod okupacijom 1941. godine prinudni rad na najtežim fizičkim poslovima u fabrikama i rudnicima je postao normalan. Inflacija je u takvom režimu u odnosu na predratno razdoblje iznosila više od 2500% (dvije hiljade pet stotina posto), a na razvijenom crnom tržištu mnogostruko više. Snašli biste se? Nacističko postavljanje potrebe za rješavanjem jevrejskog pitanja dovelo je do toga da su Jevreji postali sistematski označena skupina ljudi, potom protjerivani, zatvarani i ubijani u koncentracionim logorima. U holokaustu je stradalo više miliona Jevreja, samo zato što su u nacističkoj ideologiji bili posebno označena grupa ljudi. Zašto se zavaravamo i mislimo da toleriranjem fašizma danas neće neke nove grupe ljudi biti sistematski označene i doživjeti sličnu sudbinu? Kriteriji ne moraju biti ni rasni, ni vjerski ni nacionalni.

Slabo pamtimo i brzo zaboravljamo. Odnosno dobro pamtimo tuđe, a brzo zaboravljamo vlastite fašizme, ili – jako dobro relativiziramo vlastite fašizme, a snažno i precizno markiramo i napadamo tuđe fašizme. Pri tome u isto vrijeme želimo da se drugi (drugi) prema našim (našim) žrtvama odnose s pijetetom, dok mi sami nismo sposobni da se poklonimo nevinim žrtvama drugih (drugih). Usporedimo li dva (ne)usporediva, (ali) slična događaja koja su se u razmaku od samo nekoliko godina odigrali na prostoru Bosne i Hercegovine, oba krajem decembra, za vrijeme novogodišnjih praznika. Državne vlasti su krajem 1982. godine u osnovnoj školi u Duvnu zabilježile fašističke ispade, u kojima su na školskoj tabli i na klupama učionica bile nacrtane svastike i ispisivane parole koje su veličale ustaški pokret. Pokrenuta je istraga i počinioci su sudski sankcionirani. Drugi je događaj proslavljanje tzv. fašističkog rođendana koji je organizirala Isidora Bjelica, a o kojem je i sarajevsko Oslobođenje pisalo kao o omladinskom nestašluku, a jedina sankcija je bila nelagoda za zajedničkim svečanim obiteljskim ručkom. Bestidno prokazivanje i prepucavanje sudionika rođendana traje i danas.

 Tako je iz perspektive sarajevske „tete razapete“ iskazivanje fašističkih parola nakon novogodišnje čajanke u jednoj osnovnoj školi u Hercegovini početkom osamdesetih bio „baš fašizam“, dok je pubertetsko ispoljavanje latentnih fetiša kroz fašističke uniforme na jednom rođendanu u centru Sarajeva, s kraja osamdesetih godina 20. stoljeća protumačeno kao „fašizam ‘nako“.  A danas su im „Dragi moj Zijo“ crnji konji, crnje potkovice!

Istraživanje političkih stavova na osmrtnicama spada u istraživanje paraliterature, dok je izražavanje političkih stavova na mjestima na kojima se tužna srca javlja rodbini, prijateljima i komšijama da je preminuo, napustio ovaj svijet netko ko je bio drag i voljen – vandalski čin i skrnavnavljenje.

Reakcija na fašističko skrnavljenje Čičkove osmrtnice bila je brza. Na osmrtnici postavljenoj u Mis Irbinoj ulici ispisano je „Volimo te“. Ucrtano je simbolizirano srce. Običnom hemijskom olovkom. Plave boje. Reakcija društva i institucija (Društvo i institucije u Bosni i Hercegovini! – šta je to?) bila je nedovoljna, gotovo prešućena, stidljiva i zato – žalosna. Javno je reagirao samo jedan član bosanskohercegovačkog Predsjedništva i Jevrejska zajednica iz Sarajeva.

Kada ga najmanje očekujete, fašizam će vam pokucati na vrata. Nećete mu prepoznati oblik i izgled. Naravno da tada nećete biti spremni da mu se suprotstavite. Kasno je. Spavate. Zakasnili ste. Nepostojanje adekvatnog pravnog okvira kojima se reguliše pitanje isticanja fašističkih simbola omogućava da društvo iskaže svoje primitivne porive.

Herojima ne trebaju ni puške ni pištolji. Jer, voljeti je lako. Za to treba samo jedna obična hemijska olovka plave boje i barem jedno čisto pjesničko srce kakvo nam je na vlastitoj osmrtnici nacrtao Čičak. I pjesma. … Pjevajte. Jer ćutim …

Edin Omerčić je rođen u Puli 1981. godine, osnovnu i srednju školu je završio u Rovinju, a studij historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je i magistrirao na temu Bosna i Hercegovina u političkoj projekciji intelektualnih krugova 1991-1996. godine. Zaposlen je kao saradnik za modernu historiju na Institutu za historiju UNSA. Član je Udruženja za modernu historiju UMHIS iz Sarajeva. Doktorske studije je upisao 2015. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i trenutno radi na izradi doktorske disertacije na temu vezanu za djelatnost Srpske pravoslavne crkve tokom 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća. Čita umjerenom brzinom.