Politika u bosanskohercegovačkom društvu je uvijek tretirana na dva načina. S jedne strane, ona je monopol nad građanima i građankama gdje su oni predstavnici oportunističkih pojedinaca, no s druge strane politika dobiva sliku pozitivnog populizma koji će donijeti neko dobro za životni standard svakog građanina ili građanke. Postoje i oni nesvrstani, a to su mladi ljudi koji ne vide Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu već neke druge države, oni “koje ne zanima politika”, a koji mogu postati ključna stavka u prevladavanju sjena iz prošlosti.
Ovogodišnji lokalni izbori predstavljaju šaroliku sliku kandidata i kandidatkinja koji projiciraju ili će sljedeće četiri godine projicirati politiku njihove stranke u svojim aktivnostima, barem sudeći po njihovom narativu koji ne izlazi iz okvira raznih obećanja. Suočavanje s prošlošću i izgradnja pomirenja u bh. društvu predstavlja korijeniti problem koji je usko vezan sa sadašnjim vladalačkim politikama. Javlja se pitanje je li pasivizacija ovog problema dovela do izostanka inovativnosti i borbe u političkoj sferi i zašto je nevladin sektor zadužen za rješavanje takvog stanja? Novih političkih stranaka zapravo i nema jer njihova “mašta na papiru” nije ništa drugo negoli prikupljanje rastavljenih komadića tog istog papira.
Ono što sam tijekom mojeg društvenog angažmana zaključila je da nijedan državni dokument i sporazum ne može realizirati mir ako ne postoje predstavnici/ce koji/e to uporno ne ističu u svojim govorima, programima i inicijativama. Istinski mir nije provođenje prošlih sistema ili kopiranje tuđih. To je provedba sistema u skladu s otežanim mogućnostima gdje su te mogućnosti “vrući krumpir” kojeg nitko ne želi preuzeti. Budući da su programi apstraktni pokazatelji prepisanih aktivnosti za koje je upitno hoće li se provesti i za koje nitko ne odgovara ako se ne provedu, to nam daje odgovor na pitanje zašto vladin sektor nikad neće preuzimati odgovornost za rješavanje problema suočavanja s prošlošću i izgradnje mira. U društvu u kojem je prebacivanje krivnje dugogodišnja politika istaknutih političkih elita i koja je uspješno njegovana i prenešena s generacije na generaciju, nerealno je očekivati da u programu jedne od takvih stranaka stoje pojmovi poput “suočavanje s prošlošću”, “izgradnja mira” ili jednostavno “mir”. Ako i stoji, tko nam garantira da će se napisana riječ pomaknuti s mrtve točke?
Jednakost je prostituirana imenica za pojedine stranke jer se lukavo iskorištava za stvaranje osjećaja ugroženosti pojedinih naroda kojima ne ostaje ništa nego da se pripoje jatu. Međunarodna zajednica je još uvijek inicijator brojnih programa i aktivnosti zajedno s nevladinim sektorom koje ne dopiru do mase, jer je i cilj te iste mase da samo dođu do pojedinaca. U nedavnoj anketi mojeg novinarskog kolege nisam ostala začuđena neznanjem programa kandidata i kandidatkinja dok dijele letke. Takva nespremnost na terenu gdje je potrebno da dobiju glasove ne uvjetuje spremnost kada budu odabrani. Uvijek sam smatrala da je prisvajanje nekoj stranačkoj grupi gubitak dijela individualnosti jer je potrebno više truda da se istakne u skupini različitosti. Rijetki su oni kojima to uspije. Oni se ograđuju savjesnošću, planom i ciljem i ističu svoju ulogu zbog koje su se uključili u politiku. To su oni koji, kada vide brojne predizborne plakate, pomisle “Gdje je politički program koji se temelji na izgradnji mira?”.
Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Apsolventica je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru na Studiju novinarstva i informatike/informatologije. Također je implementator više projekata gdje kao novinar radi na terenu i kreira tekstove. Surađuje s nevladinim organizacijama kao što je Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC), Oštra Nula i ONAuBIH. Članica je Udruženja “BH Novinari” i dobitnica njihove nagrade za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.
