Historija Bosne i Hercegovine pripremila je mnogo riječi za mlade koji u njoj žive. Te riječi, nažalost, još uvijek nisu našle zajedničke korice. Obojeni multietničkim, multikulturalnim, multijezičkim, multinacionalnim suživotom, danas ne uspijevamo finalizirati proces izgradnje mira, ili bar uspostavljanja trajnog dijaloga. Dijaloga bez kojeg mir ne može doći. Prošlost je suočila bosanskohercegovačke narode sa ekstremnim situacijama u kojima je nečija smrt značila nečiji život. Takva iskustva su se bez sumnje prenosila na mnoge generacije poslije, koje danas žive život između etničke separacije i modernizacije cijelog svijeta. Faktori separacije u Bosni i Hercegovini nisu ništa novo. Živimo u svijetu starih ratova i brzih migracija, gdje iz dana u dan postaje sasvim normalno da na jednom teritoriju živi mnogo različitosti. Da bi se održao mir na takvom teritoriju, potrebno je obezbijediti jednakost i prosperitet za sve. Međutim, prosperitet u slučaju Bosne i Hercegovine često izostaje, dok istovremeno separatizam poprima ozbiljne oblike. Politike koje trenutno vladaju u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to iz kojeg naroda dolaze, uveliko kategoriziraju ljude po etničkim, religijskim, plemenskim okvirima čiji je jedini cilj etnička secesija, nacionalna homogenizacija. (H)istorijom naučeni, takav oblik vladavine nužno vodi ka konfliktima i ratovima nepredvidivih razmjera. To smo osjetili i to sa sigurnošću možemo tvrditi.
Alternativa takvim vladavinama jeste i mora biti izgradnja kulture zajedničkog življenja. Spajanje različitosti treba doživljavati kao bogatstvo i dodatne mogućnosti za rast i razvoj cjelokupnog društva i države. Ali prije takve alternative jako je važno govoriti, usvojiti i poštovati identitete svih pojedinaca, ma koliko različiti bili. Omogućavanje što veće mogućnosti za donošenje vlastitih i kolektivnih izbora, uz istovremeno poštivanje prava na izbor, nužno je za današnju populaciju mladih u Bosni i Hercegovini.
Mladima često kažu da je znanje nešto što im ne mogu ukrasti. Svaki put kad bih to čula, pomislila bih kako to nije tačno. Nije tačno jer mladim ljudima u Bosni i Hercegovini nikad nije omogućeno objektivno i savremeno znanje. Tokom odrastanja mnogi mladi ljudi bili su kroz obrazovni sistem izloženi političkim idealima onih koji predstavljaju „njihov“ narod. Ti ideali su ideali separatizma, od kojih imaju korist samo oni koji prvenstveno gledaju svoj interes, pa tek onda interes svog naroda, mladih i naše zajedničke države. Zbog toga danas imamo različite historije o istoj državi koje se bez propitivanja uče u školama u zavisnosti u kojem dijelu ove države živite. Historije koje kreiraju politikanti i vođe s ciljem kreiranja svoje stvarnosti i realnosti. Obrazovni sistem naučio je mlade ljude da ime koje nose određuje putanju njihova života. Obrazovni sistem nije želio da objasni mladim ljudima da što smo više zajedno bolje ćemo se razumijeti. Koliko god mladi pokušavali ostvariti interakciju, separatistički sistem im to onemogućava, pa makar to bilo i sablasnom metodom dviju škola pod jednim krovom.[1]
Ispod bilo kojeg krova, vjerujem, poslije rata bilo je jako teško. Svi su bili prepušteni sami sebi. Koračajući razrušenom državom u pokušaju ponovne izgradnje ognjišta, cijela jedna generacije je u potpunosti zanemarena. Generacija „Mladi“, koja danas ne zna potpunu istinu, odnosno ne zna šta ne želi nikad da preživi. S koljena na koljeno, dobili smo traumu, ali ne i istinu.
U Bosni i Hercegovini mladi kao društvena skupina objedinjuju populaciju u dobi od 15 do 30 godina života. Mladost se najčešće opisuje kao tranzicijsko razdoblje između djetinjstva i odrasle dobi. Ovaj trend prepoznat je kao “produžena mladost” jer ga karakteriše sve duže institucionalno obrazovanje, otežano i neadekvatno zapošljavanje, usporeno socio-ekonomsko osamostaljivanje, odgađanje zasnivanja vlastite porodice i slabo uključivanje mladih u društveno odlučivanje. Kada govorimo o mladima u Bosni i Hercegovini, mislimo na generaciju mladih koji su rođeni tokom rata, ili nakon rata, koji se ne sjećaju ratnih dešavanja. U trenutnom političkom okruženju, u kojem je rat još uvijek najvažniji društveni događaj, mladi su konstantno izloženi iskrivljenim interpretacijama prošlosti, odnosno izloženi su interpretacijama aktuelnih političkih lidera koji blokiraju proces izgradnje mira. Nakon rata razvijani su razni programi s ciljem „razbijanja“ blokada među mladim ljudima. Evropska povelja o participaciji mladih u lokalnom i regionalnom životu razmatra načine daljnjeg unapređivanja participacije mladih – između ostalog i širenjem pozitivnih iskustava. Mladima moraju biti dostupni svi oblici participacije u društvu, te je podržano i iznova ustanovljeno potvrđivanje i unapređivanje uloge mladih u razvoju demokratskog društva, posebno u lokalnom javnom životu, koji traže odgovore na nove izazove s kojima se suočavaju mladi u savremenom društvu. Etnonacionalističke politike stalnih narativa o podjelama uveliko dovode do nepovoljnih ekonomsko-društvenih prilika za mlade u Bosni i Hercegovini. Upravo to je ključni razlog zbog kojeg mladi sve češće odlučuju da napuste ovu državu. Nastavi li se ovaj trend, Bosna i Hercegovina će uskoro postati zemlja staraca.
Razumijevanje prošlosti i unapređenje mira u Bosni i Hercegovini mora imati za cilj da mlade podstakne na aktivnu participaciju u odlukama i postupcima na lokalnom nivou, što je od bitnog značaja ako želimo da izgradimo demokratskija, otvorenija i bogatija društva, ali i ako želimo da mlade ozbiljno uključimo u proces suočavanja s prošlošću. Participacija u demokratskom životu bilo koje zajednice ne svodi se samo na glasanje ili isticanje kandidature na izborima, mada su i to važni elementi. Građanska participacija i djelovanje podrazumijevaju da građani imaju prava, sredstva, prostor i priliku – a tamo gdje je to potrebno i podršku – da učestvuju u odlukama i utiču na njih i da se uključuju u postupke i aktivnosti kako bi doprinosili izgradnji boljeg društva. Time se može obezbijediti da mladi ne samo čuju i uče o demokratiji, pravima i dužnostima građanina već i da dobiju priliku da ih provode u djelo.
Ukoliko participacija treba da bude sadržajna za mlade, od ključnog je značaja da oni mogu da oblikuju i utiču na odluke i postupke dok su mladi, a ne u nekom kasnijem životnom dobu. U Bosni i Hercegovini često se dešava da mladi nemaju priliku da odlučuju o svojim sudbinama, ali ovdje je vrijedno spomenuti da u takvim situacijama mladi ljudi ponekad odluče uzeti stvar u svoje ruke. Jedan od svjetskih primjera borbe za obrazovanja su mladi Jajca koji su izašli na ulice kraljevskog grada jasno artikulirajući da žele školu pod jednim krovom.[2] Žele da sjede rame uz rame sa svojim vršnjacima i da zajedno doprinose sopstvenom razvoju, ali i razvoju Bosne i Hercegovine. Važno je da upravo ovim mladim ljudima pružimo podršku i damo do znanja da vode ispravnu borbu, borbu koja gradi zdravije društvo za sve generacije u Bosni i Hercegovini. Porazna je činjenica da mladi ljudi u Bosni i Hercegovini osjećaju rat kao da su ga preživjeli, a još uvijek ne znaju potpunu istinu o njemu. Podržavajući i podstičući participaciju mladih, lokalno doprinosimo i njihovoj društvenoj integraciji pomažući im da se suočavaju ne samo sa izazovima i pritiscima mladosti već i sa izazovima savremenog društva, u kojem često prevladavaju anonimnost i individualizam. Da bi participacija mladih u lokalnom životu bila uspješna, trajna i sadržajna, nije dovoljno samo razvijati ili preustrojavati političke ili upravne sisteme, veoma važna je i međuetnička povezanost mladih. Svaka akcija osmišljena kako bi se podstakla participacija mladih mora obezbijediti da se kulturno okruženje odlikuje poštovanjem prema mladima, a mora da uzme u obzir i različite potrebe, okolnosti i težnje mladih. Takva akcija također mora, u izvjesnoj mjeri, uključiti i zabavu i uživanje. Ovako postavljena metodologija zove se kultura zajedničkog razumijevanja i življenja. Kultura za koju sam sigurna da bi je mladi ljudi prihvatili. Nema puno razloga da je odbiju, pogotovo kad današnjom modernizacijom, kada je kao na dlanu sve dostupno, imaju priliku vidjeti i bolje i gore.
Mladi Bosne i Hercegovine, s druge strane, moraju prestati čekati da ih se neko sjeti. Treća decenija od ratne agresije na Bosnu i Hercegovinu sasvim je dovoljno vremena da uočimo i shvatimo da separatistički način života ne vodi nigdje. Tri decencije su sasvim dovoljne da shvatimo da generacijama poslije nas ne smijemo ostaviti rasutu državu. A za ove tri decenije morali smo naučiti da „vrijednosti“ ratova uništavaju vrijednosti budućnosti. Ne smijemo veličati krvave ruke, ne smijemo poricati izgubljene živote. Želimo participirati, jednako s uvažavanjem drugog i drugačijeg. Moramo.
Ajna Jusić diplomirala je psihologiju na Univerzitetu u Sarajevu. Predsjednica je Udruženja „Zaboravljena djeca rata“, jedinog udruženja u svijetu koje se bori za pravnu i društvenu vidljivost djece rođene zbog rata. Svojim radom bori se za žene koje su preživjele silovanje tokom rata i djecu rođenu u ratu, prava LGBT zajednice, manjina. U najvećem fokusu njenog djelovanja jesu upravo ljudska prava. Ona je mlada aktivistkinja koja se bori za ravnopravnost spolova, protiv seksizma i seksualnog nasilja. Svojim angažmanom i borbom za prava djece rođene zbog rata Jusić je postala i koautorica prve svjetske izložbe o djeci rođenoj zbog rata i preživjelim ženama iz Bosne i Hercegovine. Izložba nosi naziv „Breaking Free“ i postala je međunarodno prepoznata.
[1] “Two Schools Under One Roof” – The Most Visible Example of Discrimination in Education in Bosnia and Herzegovina – https://www.osce.org/mission-to-bosnia-and-herzegovina/404990
[2] Bosnian students’ long fight against segregated schools: https://www.mo.be/en/reportage/bosnian-students-long-fight-against-segregated-schools
