“Zašto da pišemo o tome, nema tu ništa novo…u odnosu na druge, Crna Gora praktično nije ni bila u ratu“, nedavno mi je iskusan kolega novinar, iz tiražnih dnevnih novina, odgovorio na pitanje zašto do kraja nerasvijetljeni i do kraja nikad ne procesuirani slučajevi ratnih zločina u Crnoj Gori nijesu tema za domaće medije.

Bilo je to u maju, dan nakon što je nekoliko lokalnih nevladnih organizacija obilježilo dvadesetšestu godišnjicu ratnog zločina počinjenog na teritoriji Crne Gore, poznatog kao slučaj Deportacija.

Te 1992. najmanje 66 etničkih Bošnjaka i nekoliko bosanskih Srba su uhapšeni, dovedeni do policijske stanice u Herceg Novom a zatim deportovani na teritoriju koja je bila pod kontrolom bosanskih Srba.

Većina ih je ubijena a njihovi ostaci ni do danas nijesu pronađeni. Nakon dugogodišnjeg sudskog procesa,  na nižim i višim instancama u Crnoj Gori, zaključak je  da  – niko nije kriv.

Informaciju o komemoraciji u maju i pozive da se odgovorni za taj zločin napokon pronađu i kazne prenijeli su rijetki mediji, na nivou fleš vijesti od nekoliko paragrafa. Ako to nije tema za nezavisne medije koji su najčešće jako kritični prema vlastima, zašto bi to bilo tema za bilo koga u Crnoj Gori.

I nije, pravimo se da se to nije ni desilo.

O godišnjicama, mi novinari u Crnoj Gori napišem po neki redak (nekad i ne) i od drugim neistraženim zločinima koji su se dogodili u ratu devedestih.

Iste riječi, iste floskule nadležnih i identični pozivi civilnog sektora. Od komemoracije do komemoracije pišemo skoro pa identične tekstove.

Ubistva i otmice u Štrpcima, Kaluđerskom Lazu, Bukovici, granatiranje Dubrovnika ili mučenja u logoru Morinj već odavno nijesu tema za bilo koga u Crnoj Gori. Ni za opoziciju i medije, ni za vladajuću većinu. Ponajmanje za tužilaštvo.

Iako je još 2015. predstavljena nova strategija za istrage ratnih zločina, imenovano novo specijalno tužilaštvo za ratne zločine, najavljeni novi slučajevi i ponovno otvaranje starih, ni tri godine kasnije ništa od toga se praktično nije desilo.

Sporadično, u okviru nekih godišnjih izvještaja ili prilikom nekih međunarodnih posjeta potkrade se koja rečenica o potrebi da se crnogorsko društvo suoči sa prošlošću, ali više kao dio protokola a ne zato što neko stvarno ima namjeru da to i uradi.

Da to nije dovoljno, i godišnji EU izvještaji o napretku Crne Gore su u pravilu još jedna copy/paste news.  U nekoliko paragrafa kritikuje se Crna Gora da nije uradila dovoljno i poziva da pronađe i kazni odgovorne za razne zločine, uključujući i one na najvišim državnim položajima.

Zato je skoro kao iznenađenje djelovao podatak krajem prošle godine da je Crna Gora do sad isplatila skoro 1,5 miliona eura kompenzacija žrtvama ratnih zločina na svojoj teritoriji, od čega najviše porodicama nestalih i ubijenih u slučaju Deportacija. Ironični su bili komentari i pitanja kako žrtve imaju pravo na odštetu kad se po pravosnažnim sudskim presudama ti zločini praktično nijesu ni dogodili.

Tvrdnje nekih predstavnika civilnog društva da je Crna Gora bila “agresor u ratu devedestih“ i da se mračne stvari iz tog perioda moraju nazvati pravim imenom podjenako ne vole ni vlast ni značajan dio opozicije. Ne vole ni neke nevladine organizacije koje u svojim programima i projektima upravo zagovaraju vladavinu prava i bolje odnose među državama u regionu.

Činjenica je da proces suočavanja sa prošlošću u Crnoj Gori još nije ni počeo a razlog bi možda trebalo tražiti upravo u tome što su na javnoj i političkoj sceni u državi isti akteri kao i tih devedestih, bilo u vlasti ili opoziciji, ali i u civilnom sektoru.

Za početak bi valjalo priznati da iako moj kolega tvrdi suprotno – Crna Gora jeste bila aktivni učesnik ratova devedestih.

U prilog još jednoj godišnjici

Svečano je bilo tog 5. juna ove godine u vladinoj rezidenciji na Cetinju kad su domaći funkcioneri, po koji opozicioni predstavnik ali i brojni gosti  iz međunarodne zajednice slavili prvu godišnjicu članstva u NATO.

Murino naravno niko nije pomenuo. To malo mjesto na sjeveroistoku Crne Gore je mjesto događanja još jednog zločina koji to zvanično nije.

U NATO bombardovanju u prilu 1999. u Murinu je ubijeno šest civila od kojih troje djece, u još jednom događaju za koji se pravimo da se nije dogodio. Ni za većinu javnosti ni za pravosudne organe.

Posebno je bilo nepoželjno pominjati taj „neprijatni detalj“ tokom višegodišnje kampanje crnogorskih vlasti da građanima objasni kako je NATO članstvo najbolje što im se može dogoditi.

Anti-NATO aktivisti i dio opozicije, koji su na momente nadjačavali one iz vlasti, više su ulagali u argument „šta će biti ako se Rusija naljuti“.

Za ishod vrlo problematičnog sudskog procesa u Crnoj Gori, koji je trajao više od deceniju, kada je porodicama žrtava NATO bombi prvo dodijeljena kompenzacija a zatim pravosnažnom presudom naloženo da vrate novac koji im je isplaćen, nije bilo mnogo mjesta u kampanji.

Za NATO saveznike je možda most na rijeci Lim u Murinu na kojem su stradili ta djeca i starci bio legitimna vojna meta. Za crnogorsko društvo je očigledno, isto kao i deportacije ili granatiranje Dubrovnika, još jedan “savršen zločin“ u kom postoje žrtve a o odgovrnima ćemo nekom drugom prilikom. Možda.

Dušica Tomović, Balkanska istraživačka mreža BIRN