Foto: Sanja Vrzić
Aktivistkinja za prava žena, mirovna aktivistkinja i političarka iz Modriče. Jedna je od rijetkih žena koja je osnovala i vodila političku stranku i nakon 22 godine uspjela da postane narodna poslanica. Osnivačica je Sigurne kuće za žene i djecu žrtve nasilja u Modriči i akterka brojnih akcija za bolji položaj žena u BiH.
Gordana Vidović rođena je u Doboju, u skladnoj radničkoj porodici. Po završetku srednje škole Gordana se udala, ali i upisala Pravni fakultet u Beogradu. Do početka rata u BiH volontira u Sudu u Modriči. Kada je počeo rat, Gordana odlazi s desetogodišnjim sinom u Beograd jer su tamo živjeli njeni roditelji. Brine o bolesnom ocu i pokušava pomoći izbjeglicama različitih nacionalnosti koje dolaze u Beograd. Poslije godinu dana Gordana se vraća u opustošenu Modriču. U ratu rađa dva sina i majčinstvom se suprotstavlja ludilu razaranja i političke opresije. Kao politički nepodobna, ne uspijeva da dobije radno mjesto sutkinje. Osniva političku stranku (Seljačka stranka) i učestvuje na izborima 1996. godine. Ne uspijeva da dobije politički mandat, ali nalazi nove prostore za javno i opoziciono djelovanje. Osniva UG “Budućnost” i priključuje se ženskom pokretu u BiH i regionu, ne prihvatajući političke i nacionalne granice. Također, Gordana osniva Sigurnu kuću za žene i djecu žrtve nasilja u porodici 2000. godine u Modriči. Održala je i političku stranku – 2016. godine na izborima je postala odbornica, a 2018. napokon dobila i poslanički mandat. Suprug joj od početka pruža veliku podršku u radu.
Osnivanjem političke stranke i nevladine organizacije, Gordana je osigurala da se njen glas u društvu čuje – i što je još važnije, da slobodno izađe u javnost sa svojim stavovima. Ističući važnost porodice kao društvene strukture, Gordana Vidović radi na jačanju društva u njegovim različitim aspektima. Čvrsto vjeruje da mladi trebaju ostati u Bosni i Hercegovini i graditi sebi ljepšu budućnost.
„Mi smo razbile neke tabue. Ono što ostavljamo u amanet mladim generacijama jest da ovo na čemu mi radimo nastave, ali mnogo intenzivnije, jače. Mislim da smo stvorile određene uslove i kroz institucije sistema i kroz obrazovni sistem da se ti postulati o ravnopravnosti spolova mnogo više poštuju. Morale smo se same izboriti za to, i one moraju tako isto. Niko od nas ne smije prepuštati slučaju svoju situaciju, već se mora izboriti za sebe.“
FRAGMENT PROŠLOSTI
„Ovaj prsten sam dobila od muža prije više od 40 godina. Nikad ga ne skidam, osim što ga ponekad prebacim s jedne ruke na drugu. Moj muž je najzaslužniji za sve ono što ja jesam sada i bez njega ne bih bila kompletna. Mogu mu se povjeriti. Zna moje tajne. Zna kako da mi kaže svoje mišljenje. Iako ja na kraju odlučim kako ću, jako mi je važno njegovo mišljenje. Pomogne mi da na jednostavan način riješim neki problem.“
Cijelu izložbu „Mir sa ženskim licem“ možete pogledati na ovom linku.
