Narativi o prošlim događajima često su nasilno prikazani mladima, a posljedice takvih narativa mogu se danas vidjeti na zidovima škola ili na zgradama kako bi se se svojom prisutnošću uvukli u svakodnevicu mlade osobe od njene najranije dobi i normalizirali im ono što piše i onoga koji je prikazan. No, iako ove stvari imaju velik utjecaj na mlade, nisu samo murali koji slave ratne zločince ili slavljenje obljetnica jedini pokazatelji takvih narativa. Često su građevine, posebice neobilježena mjesta zločina glavni kreatori mišljenja, kako onih za izgradnju bolje budućnosti, tako i onih koji niječu njezine vrijednosti, postojanje ili kontekst onoga što se u njoj dogodilo.
Istražujući nedavno za jedan projekt mišljenja mladih iz Srbije i Sarajeva o Vijećnici u Sarajevu, htjela sam, zajedno s kolegicom, otvoriti pitanje značenja jedne tako povijesno bogate građevine kroz prizmu asocijacija i pozitivnih ili negativnih konotaciju koju ona ima za njih. Istražena su pitanja što za njih simbolizira rušenje kao i simbolika ponovne izgradnje Vijećnice. U svezi s ovim, imala sam primjer jedne osobe iz Srbije koja je imala osjećaj stida kada se spomene Vijećnica zato što je znala tko ju je zapalio, ali i činjenice da se opravdava obrazloženjem da je to urađeno u „njihovo ime“.
Je li se može mlada osoba iz Srbije osjetiti uvrijeđenom kada vidi ploču pored Vijećnice gdje se navodi „srpski zločinci“ ukoliko ta osoba ne zna o čemu se radi? Otvara li se tada prostor za govor mržnje ako se zna da je Vojska Republike Srpske odgovorna za bespovratno uništenje skoro svih knjiga koje su bile nositeljice bh. kulturne baštine? Mladi iz Srbije istaknuli su nepoznavanje detalja ovog događaja od ranije, a neki su bili iznenađeni onim što piše na ploči, jer kako su kazali, netko je počinio zločin u njihovo ime, a da oni ne znaju. Ipak, znaju da nije na njima da mijenjaju naziv ploče. Mladi iz Bosne i Hercegovine pak većinom pozitivno pričaju o značenju Vijećnice i potrebi da se označe počinitelji, no ističu i vlastitu povezanost s ovom značajnom nositeljicom kulture u Sarajevu. S tim u svezi, i kada se zna kontekst događaja, ukoliko nije konkretiziran, on može dovesti do osjećaja kolektivne krivnje ili općenito govoreći, srama zbog nepoznavanja događaja.
Međutim, kod ovakvih istraživanja vidi se ustaljena razlika u shvaćanju povijesnih događaja kroz građevine. Tendencija je da se pozadina događaja prenosi onako kako je odgovarajuće određenoj etničkoj skupini ili da se potpuno krije od mladih u obrazovnom procesu, prvenstveno kod onih događaja gdje „njihov narod“ snosi krivicu za sudjelovanje. Spaljene knjige se nikada neće vratiti, no ono što treba je popuniti prazninu u neznanju mladih, edukovati mlade ljude, a to se može raditi kroz aktivnosti izgradnje mira. No, kod mladih se sve više stvara podijeljeno mišljenje te pribjegavaju onim aktivnostima koje nužno nemaju „predznak prošlosti“ jer ne vide svoju ulogu opravdavajući to mišljenjem da nisu bili dio ratnih događaja. Takva situacija stvara pasivne generacije neopterećene prošlošću, ali koje nastavljaju učiti etno centralizirano gradivo iz povijesti. Ono ih pogodno može razviti u osobe s možda, još radikalnijim stavovima od onih iz devedesetih godina, uzimajući u obzir digitalizaciju koja se razvija iz dana u dan i mogućnost za širenje potencijalnog govora mržnje i lažnih podataka. Imajući to u vidu, zabrinjavajuće je pomisliti na vrijeme koje će se trebati uložiti na konstantno dodatno učenje novih generacija o kritičkom mišljenju i korištenju istog.
Znatiželja mladih i želja za boljom budućnosti ove regije je možda jedini spasitelj povijesti očišćene od mržnje, nacionalizma i etnocentrizma. Upravo građevine poput Vijećnice, koje nose priču koja će se čuvati generacijama i koje su podsjetnici onoga što se više ne smije ponoviti, ali i vjerske i druge građevine, trebaju svojim porukama kritički učiti mlade pomirenju, od prestanka ratnog sukoba pa do danas. Jedan od primjera je i projekt „Izronit’ će Stari“ gdje se stavlja građevina koja je iskusila agresiju i rušenje u mjesto ponovnog pomirenja, točnije to je primjer da one mogu postati simbol ponovne izgradnje nekada narušenih odnosa. Građevine se mogu ponovno izgraditi, iako ne u identičnom obliku, no narativi o njima ne smiju ostati prilagođeni, preuveličani ili izmijenjeni.
Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Omladinske novinske asocijacije u BiH “ONAuBIH” i Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.
