Prije par dana razgovarala sam sa prijateljicom o porodičnoj kulturi sjećanja, te o zavjeri šutnje koja postoji u skoro svim porodicama, odnosno da postoji prećutni dogovor da se o ratu u porodici ne razgovara. Istakla je da jedini put kada je njena majka razgovarala o tome bilo je kada joj je rekla da u svom tom ludilu od rata, kada nisi bio siguran da li će te jedan izlazak napolje stajati života, pokušavala da radi, da zaradi nešto novca, da može da kupi hranu za nju i brata.
Porodični narativ kao što je ovaj, sličan je u skoro svim porodicama, žene su bile te koje su tokom ratnih dešavanja nosile teret brige o djeci i održavanju života. Iako u našoj kulturi sjećanja ženama je uglavnom pripadala uloga hraniteljke i „glave“ porodice, žene su imale i imaju mnogo veću ulogu u svim ovim procesima.
Kultura sjećanja
Naime, pojam kulture sjećanja možemo odrediti kao skup mehanizama i procesa kojima društvo prenosi, oblikuje i održava događaje iz prošlosti, na taj način stvara podlogu na osnovu koje se tumači sadašnjost i kreira budućnost. Po riječima Joha Gillisa: „Radnici, etničke manjine, mladi i žene dobijali su pristup nacionalnim sjećanjima još sporije no što ih se primalo u nacionalne predstavničke i obrazovne institucije. Najviše su osjećale gubitak prošlosti upravo dominantne muške elite koje su same sebe vidjele na vrhuncu progresa te su najviše insistirale da se prošlost obnovi i očuva. Sve donedavno oni su bili jedini koje se komemoriralo. Žene i manjine često služe kao simboli „izgubljene“ prošlosti, nostalgično shvaćene i romantično konstruirane, ali njihove se stvarne živote vrlo spremno zaboravlja“.[1]
Svjedoci smo da bosanskohercegovačka kultura sjećanja počiva na kultu branioca i heroja – muškaraca, pa se postavlja pitanje da li u kulturi sjećanja postoji tendencija kulture zaborava svega onoga što se dešavalo ženama?
Kako smo došli do toga da zaboravljamo da je u ratu u BiH ubijena 9901 žena, prema podacima Bosanske knjige mrtvih[2], te da su imena samo nekih od njih upisana na spomenicima i memorijalima koji su posvećeni žrtvama rata, te da se ovih žena uglavnom sjećaju članovi porodice i obilaze njihove grobove i postavljaju pitanje pravde. Kako smo došli do toga da zaboravljamo da je tokom prethodnog rata prema procjenama UN seksualnom zlostavljanju bilo izloženo između 20 i 50 000 žena, koje se danas nalaze na marginama društva i bore se za ostvarivanje minimalnih prava. Kako smo zaboravili da su žene bile u ulozi izbjeglica, koje ne samo da su ostale bez krova nad glavom, nego bez svih prijateljskih i rodbinskih veza, te da su bez obzira na sve svojim članovima porodice stvarale normalan privid života? I kako smo zaboravili da su žene bile te, koje su u ratnom vihoru, pokrenule prve antiratne akcije i na taj način pokušavale da ukažu javnosti na sve ono šta će se desiti posle?
Šta ne smijemo da zaboravimo?
Procese suočavanja sa prošlošću i pozivanje na odgovornost i kažnjavanje počinica ratnih zločinaca inicirale su i predovodile žene. Žene su te heroine koje su bez oružja stavile procese suočavanja sa prošlošću u sam fokus javnosti, one su te koje su uvidjele da izgradnja veza među ljudima može biti osnov za konflikt, ali isto tako može biti osnov za njegovo dugotrajno razrješenje. One su bile te koje su neumorno borile da ponovno uspostave pokidane veze i izgrade povjerenje između nijemih i obespravljenih građana/ki. Da su žene heroine koje pokreću procese suočavanja sa prošlošću pokazuje i inicijativa da se 8. decembar obilježava kao Dan sjećanja na stradanje žena u ratu u BiH, nastala kao aktivnost Inicijative Mir sa ženskim licem sa željom da se ukaže na značaj uspostavljanja dana kojim će se odati počast svim ženama koje su stradale u proteklom ratu. Do kada će nastaviti i imati snage za ovakve aktivnosti i procese, odgovor na to pitanje ne znam. Znam samo da moramo nastaviti da se borimo, da je obaveza svih nas da im budemo podrška na njihovom putu i da ne dozvolimo da istorija nastavi zaobilaziti ulogu žena u mirovnim procesima.
Mirjana Trifković je diplomirana pravnica po struci, a mirovna aktivistkinja po životnom pozivu. Žena sa mnogo gradova i adresa. Kroz mnoge inicijative daje svoj doprinos suočavanju sa prošlošću i izgradnji mira. Obožava da radi sa mladima jer su oni pokretači boljeg i pravednijeg svijeta. Živi i radi u Sarajevu.
[1] John R. Gillis . Pamćenje i identite: povijest jednog odnosa, u: Kultura pamćenja i historija, Maja Brkljačić, Sandra Prlenda, Zagreb, 2006
[2] https://maticarproslosti.files.wordpress.com/2019/12/bosanska-knjiga-mrtvih_tom-i.pdf
