Etnička fragmentiranost škola u Bosni i Hercegovini ne postaje očigledna samo u slučaju predmeta Historija. Kako ići dalje u odnosu na sadašnje stanje? Prepustimo vodstvo nastavnicima i učenicima, predlaže Melisa Forić

Odgovor na pitanje kako predavati historiju u Bosni i Hercegovini nije lako dati, bar ne onima koji dovoljno poznaju strukturu postdejtonske Bosne i Hercegovine i njenih društvenih odnosa koji se odlikuju dubokim etničkim podjelama. Obrazovni sistem u potpunosti odražava administrativnu organizaciju zemlje i njenu podjelu na dva entiteta, Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, kao i Brčko Distrikt. Nadalje, Federacija BiH se sastoji od deset kantona. Postoje različita ministarstva koja propisuju i provode različite zakone u oblasti obrazovanja, odnosno definiraju nastavne programe i planove i odobravaju udžbenike za sve predmete osnovnih i srednjih škola.

Duboko ukorijenjene podjele    

Pored spomenute administrativne fragmentacije u Bosni i Hercegovini, puno relevantnija podjela je interna podjela obrazovnog sistema u tri sistema na osnovu etničkog identiteta – bošnjački, srpski i hrvatski. Duboko ukorijenjene podjele potječu iz rata u periodu od 1992. do 1995. godine, a ovi sistemi su nastavili postojati zakonski i u miru sve do danas. Njihova zajednička odlika je izražena jednostrana perspektiva i međusobna isključenost. Obrazovanje se smatra sredstvom za stvaranje triju različitih etničkih historija, jezika i kultura umjesto sredstvom za razvijanje jedinstvenog nacionalnog identiteta. Najapsurdniji rezultat takvog sistema je postojanje fenomena „dvije škole pod jednim krovom“, s odvojenim ulazima u školu i časovima koji počinju u različito vrijeme u područjima u kojima žive Bošnjaci i Hrvati.

Historija je dio osnovnog nacionalnog nastavnog plana i programa i kao takva od posebne važnosti za sve tri etničke grupe u Bosni i Hercegovini. To potvrđuju i različiti nazivi koji se koriste za ovaj predmet na tri jezičke varijante: bosanskoj – historija, srpskoj – istorija, i hrvatskoj – povijest. Iako Okvirni zakon o osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju u Bosni i Hercegovini definira da će zajednički osnovni sadržaj nastavnih planova i programa osigurati razvijanje pozitivnog odnosa i osjećaja pripadnosti državi Bosni i Hercegovini tokom obrazovnog procesa (član 43), prednost se daje nacionalnoj historiji.

Do prije nekoliko godina u nastavnim planovima i programima i udžbenicima koji su korišteni u dijelovima Bosne i Hercegovine s hrvatskom većinom, kao i u Republici Srpskoj, nacionalna historija tumačena je kao historija hrvatskog ili srpskog naroda, dok se Bosna i Hercegovina jedva spominjala. Na određeni način to je rezultat duge prakse uvoza udžbenika iz Srbije i Hrvatske, što je trajalo do 2002. godine. Intervencije su dovele do određenih promjena i uvođenja sadržaja koji uzgredno također obuhvaćaju teme vezane za historiju teritorije Bosne i Hercegovine.

U međuvremenu, u udžbenicima u područjima s bošnjačkom većinom nacionalna historija se shvaća kao historija Bosne i Hercegovine.

Pozadina svih ovih promjena zahtijevala je naporan rad niza državnih komisija koje su osnovane na inicijativu Misije OSCE-a i Ureda Vijeća Evrope u Bosni i Hercegovini. One su radile na usklađivanju nastavnih planova i programa, na izradi zajedničkih osnovnih sadržaja za historiju i druge nacionalne predmete, kao i na uklanjanju uvredljivih sadržaja iz udžbenika i poboljšanju kvaliteta udžbenika. I dok su neke od spomenutih intervencija bile najvećim dijelom kozmetičke prirode, postoje i određena očigledna poboljšanja.

Gdje leže interesi učenika?

Sve ovo se čini dosta komplikovanim, čak haotičnim, što nas navodi da se zapitamo: gdje su zastupljeni interesi učenika u svemu ovome? Ili politika i nacionalni interesi političara stoje na prvom mjestu? Na ovo pitanje najbolje mogu odgovoriti nastavnici. Oni su ti koji najbolje poznaju situaciju na terenu, u učionici, u svakodnevnoj komunikaciji s učenicima i svojim kolegama. Zahvaljujući svojoj ulozi i odgovornosti, često pokušavaju da se nose s ovim preprekama. Činjenica je da su nastavni planovi i programi u konceptualnom smislu zastarjeli, da su udžbenici – uprkos svim poboljšanjima – često nedovoljan izvor informacija, posebno s obzirom na to da nude samo jednostranu perspektivu. Kao takvi, nastavnici historije se često nalaze u situaciji da traže nove izvore znanja i mogućnosti kako bi poboljšali kvalitet časova historije.

Uvođenje različitih perspektiva bez obzira na prepreke

Možemo ovo posmatrati kao promjenu odozdo ka gore: ako određeni sistem ne dozvoljava poboljšanja, nastavnici ipak mogu poboljšati način kako predaju tako što će biti kreativni i istaći pozitivne vrijednosti propisane sadržajem nastavnog plana i programa. Iako mandati institucija i relevantnih ministarstava – kao što su obrazovni i pedagoški instituti – trebaju uključivati obavezu da se nastavnicima pružaju mogućnosti daljnjeg stručnog razvoja, takvi primjeri su rijetki. Cjeloživotno učenje, koje je sadržano u obrazovnim strategijama skoro svih evropskih zemalja, skoro je apstraktan pojam u našem slučaju. S obzirom na nedostatak formalnog obrazovanja, nastavnici se rado odlučuju na nezavisan razvoj i jačanje vlastitih kompetencija. Brojne nevladine organizacije i profesionalne organizacije su tokom posljednjeg desetljeća organizirale razne konferencije, seminare i obuke u oblasti historije i zajedno s nastavnicima iz Bosne i Hercegovine razvile dodatne nastavne materijale za časove historije.

Treba spomenuti inicijative Ureda Vijeća Evrope i OSCE-a, kao i rad nevladinih organizacija poput Evropske asocijacije edukatora historije (EUROCLIO), Udruženja edukatora historije Bosne i Hercegovine (EUROCLIO HIP BiH), Centra za demokratiju i pomirenje Jugoistočne Evrope (CDRSEE), ForumZFD-a i drugih. Dodatni nastavni materijali poput udžbenika historije, zbirki izvora ili radionica o kontroverznim i osjetljivim temama i kulturi sjećanja pozitivan su potez ka ciljevima koji su davno definirani i ukorijenjeni u evropskoj praksi podučavanja historiji.

Iako promoviraju slojevitu perspektivu – aktivno učenje, rad sa izvorima i nezavisno kritičko razmišljanje, takvi materijali najvećim dijelom nisu odobreni i preporučeni za upotrebu od nadležnih ministarstava. Međutim, njihovu vrijednost prepoznali su nastavnici koji su pohađali seminare i obuke, koji se većinom dešavaju tokom vikenda s obzirom na to da svako odsustvo tokom radnih dana zahtijeva odobrenje nadležne institucije. Oni su mogućnost obuke i stjecanja novih znanja i nastavnih tehnika, susretanje kolega iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine i platforma za razmjenu iskustava opisali kao veliku prednost. Nove ideje, tehnike, nastavni materijali koji su direktno uključeni u učionice stoga postaju mogućnost za prevazilaženje razlika, prepreka i stereotipa.

Znamo da su nastavnici prihvatili ove materijale i metode i da ih koriste u učionici barem za one dijelove nastavnog plana i programa koji im omogućavaju da djeluju nezavisno. Učenici rado prihvaćaju njihovu kreativnost, čime se povećava motivacija svih nas koji se bavimo ovom vrstom rada da to nastavimo činiti. Ako je svrha časova historije naučiti djecu da razmišljaju svojom glavom i imaju kritički stav prema prošlosti kako bi bili aktivni građani ovog društva koji donose samostalne odluke, moramo insistirati na kvalitetnim časovima historije.

Melisa Forić rođena je u Sarajevu. Trenutno radi kao docentica na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Prethodno je više od deset godina radila u Centru za balkanske studije Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Autorica je nekoliko udžbenika za historiju za osnovne i srednje škole i koautorica udžbenika na temu kultura religija. Sekretar je Udruženja nastavnika i profesora historije u Bosni i Hercegovini. Učestvovala je u raznim međunarodnim projektima u oblasti historije, predavanja historije i kulture sjećanja.