Izvor: forumzfd.de

Intervju sa Radmilom Žigić, koordinatoricom inicijative “Mir sa ženskim licem”

Intervju vodila Hannah Sanders, forumZFD

Kako rat, mir i obnova izgledaju iz perspektive žena? Ovo pitanje čini srž izložbe ”Mir sa ženskim licem” koja se sada po prvi put prikazuje u Njemačkoj. Izložba prikazuje 20 žena iz svih dijelova Bosne i Hercegovine koje su podijelile svoje lične priče iz ratnog i poslijeratnog perioda. Razgovarali smo sa Radmilom Žigić, jednom od žena koje su pokrenule ovaj jedinstveni projekat, o važnosti uključivanja ženske perspektive u kulturu sjećanja.  

Prošlo je skoro 27 godina od kako je Dejtonski mirovni sporazum obilježio kraj rata u Bosni i Hercegovini 1995. godine. Na koji način rat i dalje utiče na društvo?  

Kada je rat počeo 1992. godine, u potpunosti je vladao našim životima tokom četiri godine. Sve ostalo je ostalo po strani, obzirom na strahote i uništavanja. A kada se rat završio, zemlja je etnički podijeljena. Ove podjele su i dalje prisutne. Prisutne su u politici i imaju značajan utjecaj na razvoj društva. Kao rezultat toga, i dalje imamo produženo stanje rata – rat koji se ne vodi oružjem, već očuvanjem ovih podjela. Ono što se desilo tokom 1990-ih godina još uvijek nije dio naših arhiva ili udžbenika o historiji. Još uvijek se nismo usaglasili kakva vrsta rata je to bila – neki smatraju da je to bio građanski rat, dok drugi smatraju da je to bila agresija na Bosnu i Hercegovinu od strane Srbije ili Hrvatske. Pitanje o tome ko je započeo rat, odnosno ko je napao koga nas sprečava da napredujemo po pitanju mirovnog procesa. Mene kao građansku aktivisticu brine da i dalje živimo sa ovim podjelama. Imamo tri različita obrazovna sistema, tri različita sistema medija, a to, naravno, ima direktan utjecaj na mlade generacije. Djeca uče različite verzije historije u školi. To utiče na vrijednosti sa kojima odrastaju i na osnovu kojih će kasnije oblikovati političke i ekonomske procese u zemlji. To je jedan od ozbiljnih problema sa kojim se suočavamo.

Ja sam upravo oslikala prilično lošu sliku o Bosni i Hercegovini. Stoga želim naglasiti da građani i građanke zapravo ovdje žive normalno. Komuniciraju jedni s drugima, putuju širom zemlje. Međutim, kada se radi o sjećanju na rat u javnom prostoru, to određuju političari, tako da se rata prisjećamo uz etničke podjele.

Možete li objasniti malo detaljnije: Na koji način se osobe prisjećaju rata?  

U javnom prostoru, srpski, hrvatski i bošnjački lideri se prisjećaju samo vlastitih heroja, samo vlastitog stradanja, ubistava i zločina počinjenih nad vlastitim narodom. Ne postoji zajedničko sjećanje, kao što su, na primjer, zajednički komemorativni dani. Donosioci politika sprečavaju društvo da se suoči sa prošlošću na dosljedan i organiziran način. Odgovornost za ratne zločine se poriče u javnom prostoru i medijima. Istovremeno, civilno društvo pruža značajan otpor protiv ovih politika podjele. Mnoge organizacije civilnog društva, uključujući ženske organizacije, pokušavaju prevazići etničke podjele. Na primjer, iniciraju zajedničku memorijalizaciju i suočavanje sa prošlošću na lokalnoj razini.

Zašto je važno imati izložbu koja govori o ratu iz perspektive žena?  

Zbog jednostavne činjenice da žene čine 50% stanovništva. Živimo u patrijarhalnom društvu u kojem se o velikim historijskim događajima govori iz perspektive muškaraca, posebno vojnika i političara. To nije specifično za Bosnu i Hercegovinu, već se dešava i u drugim zemljama. Pripadamo globalnom pokretu žena koje se zalažu za to da se historija ne prikazuje samo iz perspektive muškaraca, već i žena. Tokom rata u Bosni i Hercegovini, borbe su se vodile u svakoj ulici, svakom selu i gradu. To je, naravno, uključivalo muškarce, žene i djecu. Žene su strašno patile u ovom periodu – najmanje milion njih je moralo napustiti svoje domove, mnoge su bile žrtve seksualnog nasilja, a oko deset hiljada je ubijeno. Ovi podaci, ali i pojedinačne sudbine, trebaju biti dio našeg sjećanja. Historija pripada svima, uključujući i žene.

Ovo je iz praktičnih razloga također potrebno uzeti u obzir prilikom izrade politika. Želimo prenijeti jasnu poruku: Kad god govorimo o reparacijama, oporavku ili sličnim politikama, moramo uzeti u obzir šta se desilo ženama tokom rata. To do sada nije bio slučaj u Bosni i Hercegovini, niti u drugim mjestima širom svijeta.

Konačno, time što govorimo o tome šta se desilo ženama, dekonstruiramo mit da je rat nešto herojsko, da je na neki način normalan. Zapravo, rat je izrazito teška situacija. On znači uništenje, brutalnost, zločine i ubijanja. Stoga izložba šalje jasnu poruku mira: Politički konflikti se ne mogu i ne smiju rješavati ratom.

Ova izložba je rezultat saradnje između ženskog mirovnog pokreta ”Mir sa ženskim licem”, Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine i organizacije forumZFD. Kako ste došli do ove ideje?    

Sunita Dautbegović Bošnjaković iz organizacije forumZFD i ja smo razgovarale o različitim načinima da se ispričaju priče žena iz ratnog i poslijeratnog perioda. Nadošle smo na ideju koju smo zatim predstavile na sastanku sa oko 20 organizacija civilnog društva koje se bave ženskim temama. Bilo je izazovno, obzirom da se izložbe i muzeji obično fokusiraju na prošlost, na događaje koji su se desili davno. Za razliku od toga, naša izložba se ne bavi samo prošlošću, već i sadašnjošću. Konačno smo uspjele da pronađemo pravi format i bilo nam je posebno drago što se uključio i Historijski muzej sa svojim stručnim znanjem. Zajedno smo pronašli način da ove usmene priče pretočimo u eksponate.

Kako ste odabrali dvadeset žena koje su prikazane u okviru izložbe?   

Ukupno 13 organizacija je učestvovalo u procesu odabira. Najprije smo zajednički definirali kriterije, a zatim je svaka organizacija u okviru inicijative ”Mir sa ženskim licem” imala priliku predložiti žene za izložbu. Željele smo uključiti žene iz svih dijelova Bosne i Hercegovine različite etničke i vjerske pripadnosti. Njihove priče su tipične sudbine iz ratnog i poslijeratnog perioda. Na primjer, neke od žena čije su priče prikazane u okviru izložbe su bile izbjeglice ili raseljena lica, neke su bile žrtve seksualnog nasilja ili torture, a neke su izgubile članove porodice. Sve one su se borile da prežive na različite načine.

Jedan ključni kriterij u procesu odabira je bio građanski aktivizam – sve ove žene su uspjele prevazići ono što im se desilo. To su žene koje su ponovo izgradile svoje živote i možda čak pomogle drugima. Da, patile su, ali su sve postale aktivne. Time što smo odabrale da prikažemo građanske aktivistkinje smo željele da se borimo i protiv široko rasprostranjenog imidža žena kao žrtava.

Ove žene pričaju vrlo lične priče o svojim iskustvima prije, tokom i nakon rata. Da li je bilo teško ubijediti ih da javno podijele svoje priče?   

Sve žene su pristale da ispričaju svoje priče pod svojim pravim imenom. Shvatile su zašto je ova izložba važna i ponosne su što su dio toga. Mnoge od njih su zapravo osjećale potrebu da ispričaju svoje priče. Žene u Bosni i Hercegovini imaju ograničen prostor za izražavanje svojih mišljenja. Novi sastav Parlamenta BiH nakon rata iz 1990-ih nije uključivao nijednu ženu. Žene su potpuno izgubile svoj politički i javni prostor u kojem su mogle izražavati svoja mišljenja i zahtijevati svoja prava. To je značajno ograničilo našu mogućnost da utičemo na politike. Naknadno je osnovan veliki broj ženskih organizacija, jer je to bio jedini način za zagovaranje naših interesa. To je još jedan razlog zašto se naša izložba fokusira na ženski građanski aktivizam – on pokazuje kako su se žene borile da vrate svoj javni i politički prostor.

Šta Vas se najviše dojmilo kada ste čuli priče ovih žena?  

Obzirom na moju dob i iskustvo, ove priče nisu bile ništa novo za mene. Već sam bila odrasla osoba kada se desio rat i radila sam kao novinarka. Znam već dugo vremena šta se desilo ovim ženama. Naravno, ja sam se prepoznala u nekim od ovih priča, na primjer u slučaju žena koje su pomagale osobama druge etničke pripadnosti. To je nešto što sam i sama doživjela. Međutim, dok smo tim i ja radili na izložbi, nismo se toliko fokusirali na detalje, već na to da ove priče učinimo dostupnima široj javnosti. Moja želja je da ove priče jednog dana postanu zvanični izvori informacija o ratu i poslijeratnom periodu.

Izložba je prikazivana u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine, ali i u Srbiji. Kakve su bile reakcije posjetilaca i javnosti općenito?   

Imali smo vrlo pozitivne reakcije javnosti. Kao što sam istakla ranije, u Bosni i Hercegovini imamo vrlo mali broj prilika za zajedničko sjećanje bez etničkih i vjerskih podjela. To je ono što ovu izložbu čini tako posebnom. Dobili smo puno pohvala od posjetitelja iz svih gradova. Bilo je nešto teže prikazati izložbu u gradovima u kojima su počinjeni masovni ratni zločini. Situacija na ovim mjestima je dosta složena, jer je poricanje ratnih zločina vrlo rašireno. Nema suočavanja sa prošlošću, a svaki događaj koji promovira inkluzivne narative nije poželjan. U nekim od ovih gradova atmosfera je bila napeta, a otvaranje izložbe je osiguravala policija.

Izložba se po prvi put prikazuje u Njemačkoj. Šta bi bila Vaša poruka za njemačku publiku?   

Jako smo zahvalni za kvalitetno partnerstvo sa organizacijom forumZFD i Pax Christi Aachen, što nam omogućava da pokažemo jednu sasvim drugačiju sliku Bosne i Hercegovine i uloge žena njemačkoj publici. Nadam se da ćemo pronaći pravi način da prenesemo naše poruke. Bosna i Hercegovina je zemlja velikih razlika – postoje određene loše stvari, ali također postoje i neke jako dobre stvari i hrabri ljudi, u ovom slučaju žene.

Za mene i za tim je bio veliki izazov prenijeti poruku iz jednog geografskog područja u drugo. Međutim, rekla bih da imamo dva elementa ovdje: Jedan je da priče ovih žena govore same za sebe. Poruka koja stoji iza toga je da su žene ozbiljna snaga kada govorimo o izgradnji mira. Bez obzira na koji način će se pisati historija, žene su stvarne heroine kada se radi o obnovi. Svi koji posjećuju Bosnu i Hercegovinu ženski građanski pokret trebaju shvatati ozbiljno. Drugi element su univerzalne poruke ove izložbe. Da se vratim na ono što sam rekla na početku, važno je shvatiti šta se dešava ženama u ratu, ali također i shvatiti na koji način žene mogu dati doprinos u poslijeratnom periodu. One zaslužuju da budu uključene u sve aktivnosti vezane za obnovu i izgradnju mira. Koliko ja znam, u ovom trenutku postoji oko 20 konflikata širom svijeta. Poruke ove izložbe su primjenjive na sve ove zemlje.

Pogled u budućnost: Kakve planove imate za budućnost?

Naravno, mi već radimo na našim planovima za događaj u Njemačkoj. Prikazat ćemo izložbu u više gradova u Bosni i Hercegovini, a također pokušavamo pronaći način da je učinimo stalno dostupnom za sve građane i građanke. Istovremeno imamo još jednu vrlo važnu kampanju. Zove se ”100 žena – 100 ulica nazvanih po ženama”. Provodi se u 12 gradova u Bosni i Hercegovini i ima za cilj da kulturu sjećanja učini u većoj mjeri rodno osjetljivom. Također imamo veliki broj drugih ideja i uočavamo potrebu za dodatnim projektima. Međutim, u cilju osiguravanja neophodne kvalitete se moramo fokusirati na pojedinačne projekte, ne možemo raditi sve u isto vrijeme.