Prema sve većem mišljenju stručnjaka i stručnjakinja i pojedinih istraživanja, mlade generacije postaju sve radikalnije i štoviše, treniraju se da budu spremnije za dolazak nekog eventualnog budućeg sukoba u državi. Ono što je zanimljivo je da je ovo potpomognuto formalnim obrazovanjem koje je odlična podloga za radikalizaciju mladih, sudeći prema njegovoj nekritičnosti kada govorimo o događajima iz prošlosti.
Prema istraživanju Atlantske inicijative povijesna/historijska trauma se može povezati sa širenjem etničke mržnje „kroz potvrđivanje narativa koji podržavaju sukob, opravdavaju umiješanost u sukob, ocrtavaju prijetnje grupi, delegitimiziraju/obezvrjeđuju/dehumaniziraju drugu grupu, veličaju imidž grupe, predstavljaju grupu kao jedinu žrtvu, ohrabruju mobiliziranje patriotizma, naglašavaju važnost očuvanja jedinstva u suočavanju s vanjskom prijetnjom i/ili se sastoje od težnje sa mirom“. Kao što opis pokazuje, ova trauma je kolektivna/grupna i cilj etno-nacionalnih vođa je da se ona aktivira u eventualno potrebnom trenutku. Iako je prošlo 27 godina od rata, mnoge žrtve nisu prošle proces psihoterapije, a također mnoge od njih ne mogu sebi priuštiti adekvatne lijekove za brojne fizičke i psihičke bolesti nastale traumom. Ovo pokazuje da institucionalna i bh. društvena borba za istinsko suočavanje s prošlošću još predstoji, i da se mnogo toga još uvijek nije pokrenulo s mrtve točke gledišta. I sam medijski diskurs je takav da bez, nezavisnih medija, teme suočavanja s prošlošću ne bi isplivale na površinu. Zbog toga povijesna trauma uvijek „tinja“ u zraku i može biti tempirana bomba koja se aktivira u datom trenutku.
Nadalje, istraživanje navodi da se povijesna trauma javno prikazuje kroz kolektivne narative koji utječu na kolektivne emocije i formiraju „kolektivne mentalne modele koji povezuju (mitološke ili ne) patnje grupe iz (daleke) prošlosti sa sadašnjošću“, što predstavlja ključnu stvar u manipulaciji javnosti. Tako se političke vođe predvođene etnonacionalizmom većinski koriste kolektivnom emocijom prema „svojem“ narodu kako bi podsjetile isti narod koliko je patio u ratu. Malo je reći da je takav pristup neetičan i da je loš pokušaj populizma.
Povijesna/historijska trauma može prelaziti iz generacije u generaciju i mijenjati brojne oblike svog postojanja. Ovo se često ogleda kroz politizaciju mladih koji se primamljuju da uđu u politiku ne bi li tako bili dostojni kolektivne elite „svojeg“ naroda. Često ti mladi nisu politički ni kritički pismeni jer nemaju prilike o tome učiti tijekom obrazovanja ili su suviše mladi da bi bili svjesni svoje političke pismenosti. S druge strane, imamo mlade koje ne zanima istitnitost povijesti, nego im je politika sredstvo financijskog opstanka. Uzimajući u obzir bh. tradicionalne i patrijarhalne obrasce ponašanja koji ističu da se sluša starijeg, nije potrebno mnogo vremena da se ovo sprovede u praksu.
Znajući da su mladi budućnost BiH, oni su direktna meta za podsjećanje odakle su došli i gdje pripadaju. Velika opasnost je gajiti kolektivnu traumu kroz generacije i dati joj osjećaj da ona mora „osvetiti“ svoj narod. S ovim u svezi, radikalne grupe na zgradama ispisuju brojeve ili slova, točnije kodove koji se odnose na određene nasilne skupine u prošlosti ili na određene bitke i veličaju ratne zločince kao heroje, što pokazuje da su ovi događaji njima motiv za nasilni angažman.
Iako su teme nasilne komunikacije, radikalnih grupa i ekstremizma izuzetno prisutne na brojnim edukacijama nevladinih organizacija, čini se da problematika povijesne/historijske traume još uvijek nije ozbiljno shvaćena kao društveni problem koji može naštetiti javnom dobru. Radeći na uzrocima angažiranosti budućih generacija radikalnih grupa i mladih može biti odskočna daska za pomirenje i rad na suočavanju s prošlošću. Stoga je potrebno zagovarati programe koji se tiču ove tematike i na suptilan način je predstaviti mladima.
Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.
