Početkom ove godine nekako sam na društvenim mrežama „nabasala“ na video u kojem reporterka RTS- a anketira studente i studentice ispred nekog univerziteta u Hrvatskoj, nisam mogla zaključiti u kojem gradu je bila međutim, to i nije toliko bitno, bitni su njihovi odgovori na pitanje koje im je uporno postavljala. Pitala ih je “Šta mislite o Jasenovcu?”. Vrlo uspješno je dobila “odgovore” od bar 20 studenata, odgovore koji su mi ledili krv u žilama. “Ne interesuje me to!”,
“Potpuno je nebitan sad taj Jasenovac.”
“Nema šta da mislim, ne mislim o tome nikako.”
“Jasenovac, hahahahahaha Jasenovac!”
“Nije me briga, žurim na ispit.”
“Nemam šta da kažem!”
“Jasenovac, ma šta me pitate o takvim glupostima?”
Odgovori su se nizali jedan za drugim i svaki sljedeći me šokirao još više od onog prethodnog. Neki su se smijali kada im je novinarka postavila to pitanje. Razmišljala sam da li je moguće da ih uopšte nije briga? Da li je moguće da im je zaista svejedno, da se ne suosjećaju sa žrtvama, da li je moguće da se ne užasavaju tako strašnog zločina?
Nedugo nakon toga upoznala sam neke divne mlade ljude iz Hercegovine, bili smo na nekom seminaru o kulturi sjećanja, gdje su bili i mladi iz cijelog regiona. Kako to obično biva, pokrenuli smo nakon nekog vremena temu zločina koji su počinjeni na našim prostorima u prethodnim ratovima. Još jednom sam bila šokirana kada sam saznala da neki od njih nikada nisu ni čuli za Jasenovac. Nikada. Bila u nevjerici i mislila kako je to jednostavno nemoguće međutim, itekako je moguće, jer mladi u Bosni i Hercegovini uče historiju iz tri različita nastavna plana i programa. Onda smo došli do zaključka da je najveća razlika baš u udžbenicima historije/istorije/povijesti.
Ovako modeliranom obrazovnom procesu snažno pomaže sistem koji kreira narative i istine koje mu odgovaraju revidirajući historiju, umanjujući ili čak negirajući žrtve te snažno potiču rehabilitaciju zločinaca i njihovu glorifikaciju. Zbog upornog i „vrijednog rada“ političkih, intelektualnih i crkvenih elita širom bivše nam države, na čin priznavanja zločina i odavanje počasti žrtvama gleda se kao na nacionalnu izdaju, a oni koji se usude ipak jasno i glasno podići glas protiv izokretanja historije budu odmah proglašeni državnim neprijateljima i izdajnicima svoga naroda.
Prošle jeseni sam imala priliku razgovarati sa gradonačelnikom Rijeke koji mi je rekao da je sada u Hrvatskoj postalo moderno, pohvalno i jako poželjno hvaliti se kako su vam babe i djedovi bili u NDH pa ga stoga nije ni čudilo to insistiranje da se “za dom spremni” inistitucionalno zaštiti. Rekao je da mladi o svojim “slavnim” djedovima i bakama čak ponosno pišu i u prijavama za posao jer to očigledno smatraju jako bitnom “kvalifikacijom” pri zapošljavnju.
Dan sjećanja na žrtve holokausta, genocida i drugih žrtava fašizma u Drugom svjetskom ratu obilježava se 22. aprila u znak sjećanja na proboj koji su u noći 21. na 22. april 1945. izveli posljednji preostali logoraši Jasenovca, najvećeg i najstrašnijeg mjesta stradanja na području okupirane Jugoslavije.
U zadnjim danima tog aprila 1945. ustaše su u panici ubijale preostale logoraše. Spaljivali su dokumentaciju, uništavali tragove. Međutim, ljudsko sjećanje je ostalo. Nažalost u Hrvatskoj postoje historičari koji su spremni do te mjere kreirati neku drugu historiju tvrdeći da je zapravo Jasenovac bio komunistički logor nakon 1945. a ne ustaški do 1945.[1]
Okruženi takvim “intelektualcima” i političkom elitom koja još od kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća podstiće takve narative koji duboko vrijeđaju svaku žrtvu, a trebali bi vrijeđati i svakog razumnog čovjeka, došli smo do toga da su baš ti narativi dio, nepisanih ili čak pisanih političkih programa stranaka, koje su na vlasti širom regiona.
Apsurdno je za zločinačke sisteme kao što je bila NDH ili ove koji su u prethodnom ratu predvodili sistematske progone, genocid, udružene zločinačke poduhvate, ubijanja, mučenja i silovanja, tvrditi da su to bili temelji na kojima su se izgradile današnje “moderne demokratske” države, koje su eto tada imale samo po neku manu i grešku.
Ono što me vrijeđa i što mi smeta u svim tim procesima, a najprije u procesu obrazovanja, jeste sakralizovanje vlastitih žrtava, pravljenje heroja od zločinaca, negiranje patnje žrtava i obima zločina, te generalizacija i pozivanje na kolektivnu odgovornost u okviru koje se najviše manipuliše kako mladim ljudima tako i onim starijim jerna taj način pokušavaju usmjeriti odgovornost za zločine pojedinaca na cijele narode.
Nisam ni ja mnogo učila o Jasenovcu, ali jesam dovoljno da znam koliko su se strašni zločini[2] događali tamo, kasnije sam se i sama dodatno interesovala za tu temu, ali to je opet moj izbor. Nisam učila ni o srebreničkom genocidu, ni o zločinim na Kazanima, ni o Vukovaru, Kosovu, Prijedoru niti o hercegovačkim logorima. Sama sam birala da o tome učim i istražujem. Znajući sada sve to, sigurna sam da ne bi dobili nikakve ohrabrujuće i zdravije odgovore, kada bi neki novinari sada uoči obilježavanja dvadeset i pete godišnjice od Genocida u Srebrenici[3], otišli pred neki univerzitet u Srbiji ili čak na Banjalučki Univerzitet, da pitaju mlade šta misle ili znaju o genocidu. Bojim se da bi dobili još strašnije odgovore.
Strašno me plaši kada vidim do koje mjere naša društva ne uvažavaju žrtve, koliko ih osporavaju i vrijeđaju. Svjesna sam da su baš neke naše političke elite, neki mediji, pojedine vjerske glavešine i intelektualci doprinijeli tome da sada izrastaju potpuno nove generacije mladih ljudi, među kojima su neki od njih ekstremno nacionalistički orijentirani, iako se oni lično i ne sjećaju rata. Međutim, oni glorifikuju ratne zločince iz prethodnih ratova jer sistemi u okviru kojih se obrazuju i odrastaju rehabilituju te zločince, po njima nazivaju ulice, škole, parkove. U Srbiji čak ratne zločince pozivaju da drže predavanja na univerzitetima i daju im novac da pišu knjige u kojima negiraju zločine za koje su pravosnažno osuđeni pred međunarodnim sudovima. [4]
Pri tome, uče ih i da potpuno dehumanizuju žrtve drugih naroda. Nažalost, ne uče naše mlade ljude o strahotama svih zločina koji su se desili na našim prostorima, ne uče ih da poštuju i uvažavaju žrtve, ne uče ih suosjećajnosti niti solidarnosti već baš suprotno, u njima grade netrepeljivost ka drugome koja često prelazi u mržnju i prezir.
Azra Berbić je diplomirana pravnica, dugogodišnja volonterka i aktivistkinja u nevladinim organizacijama Oštra Nula i Narko Ne . Kao freelance novinarka piše za brojne medije, u svome radu i pisanju bavi se pravima mladih, žena i djevojčica, razbijanju rodnih stereotipa i socijalnim pravima, kulturom sjećanja i suočavanjem sa prošlošću. Zaljubljenica je u prirodne ljepote Bosne i Hercegovine pa u slobodno vrijeme planinari.
[1] Vidi: https://www.vecernji.hr/premium/jasenovac-je-i-poslije-rata-bio-logor-a-vjerojatno-i-stratiste-984157
[2] Vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/ivo-goldstein-jasenovac-logor-/29198835.html
[3] Vidi: https://www.facebook.com/SrebrenicaMemorialCenter/photos/a.113595193405923/284530019645772/?type=3&theater
[4] Vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/seselj-promocija-knjiga-srebrenica/30419011.html
